Zelena zavist pod bijelim velom: Priča o sestrinoj svadbi i očevim darovima

“Zar je moguće da si joj kupio zlatni lančić i novi laptop?” – izletjelo mi je iz usta prije nego što sam stigla razmisliti. Stajala sam na pragu dnevnog boravka, gledajući kako moj očuh, gospodin Dragan, pažljivo stavlja poklone na stol prekriven bijelim stolnjakom. Moja mlađa sestra Ana sjajila je od sreće, a mama je s osmijehom slagala cvjetne aranžmane za njezinu svadbu. U tom trenutku, osjećala sam se kao uljez u vlastitoj kući.

Možda zvuči sebično, ali nisam mogla pobjeći od osjećaja da sam nevidljiva. Kad sam se ja udavala prije četiri godine, Dragan mi je poklonio set tanjura i rekao: “Znaš, Ivana, bit će ti korisno kad dođu gosti.” Nije bilo zlatnog nakita, nije bilo skupih uređaja. Tada sam to opravdala – možda nije imao novca, možda me nije poznavao dovoljno dobro. Ali sada, dok gledam kako nježno grli Anu i šapuće joj nešto na uho, osjećam kako mi srce puca.

“Ivana, dođi pomoći oko kolača!” – povikala je mama iz kuhinje. Ušla sam i počela rezati bajaderu, ali ruke su mi drhtale. “Šta ti je?” upitala je tiho. “Ništa, mama. Samo sam umorna.” Nisam imala snage reći joj što me muči. Znam da bi samo odmahnula rukom i rekla: “Ne budi dijete, to su samo stvari.”

Ali nisu to samo stvari. To je osjećaj pripadanja, ljubavi, pažnje. To je ono što sam cijeli život tražila od Dragana. Moj pravi otac otišao je kad sam imala deset godina. Dragan je došao u naš život kad sam već bila tinejdžerica – uvijek distanciran, uvijek korektan, ali nikad nježan prema meni kao prema Ani. Ana ga je zvala tata od prvog dana. Ja sam ga zvala Dragan.

Svadba se približavala. Cijela kuća bila je u kaosu – gosti iz Sarajeva, rodbina iz Splita, susjedi koji su donosili torte i pite. Ana je blistala u bijeloj haljini, a ja sam bila njezina kuma. Trebala sam biti sretna zbog nje, ali svaki put kad bih vidjela još jedan poklon od Dragana – parfem, putovanje u Rim za mladence – osjećala sam kako mi zavist izjeda dušu.

Jedne večeri, dok su svi već spavali, sjela sam za kuhinjski stol i gledala kroz prozor u mrak. Dragan je ušao tiho, noseći šalicu čaja. “Ne spavaš?” upitao je. Samo sam odmahivala glavom.

“Ivana…” zastao je, kao da traži prave riječi. “Znam da misliš da te ne volim kao Anu.” Pogledala sam ga iznenađeno – nikad nismo razgovarali o tome.

“Nije to… samo…” počela sam, ali glas mi je zadrhtao.

“Znaš,” nastavio je tiho, “kad sam došao u vaš život, ti si već bila odrasla djevojka. S Anom sam mogao biti tata od početka. S tobom… uvijek sam imao osjećaj da me ne trebaš.”

Osjetila sam suze u očima. “Svi trebaju nekoga tko će ih voljeti kao svoje dijete,” prošaptala sam.

Dragan je sjeo nasuprot mene. “Možda nisam znao kako to pokazati. Možda još uvijek ne znam.”

Nakon tog razgovora osjećala sam se još zbunjenije. Je li moguće da smo oboje cijelo vrijeme pogrešno tumačili jedno drugo? Je li on stvarno više volio Anu ili mu je jednostavno bilo lakše pokazati ljubav prema njoj?

Svadbeni dan došao je brzo. Ana je bila prelijepa mladenka, a ja ponosna kuma – barem izvana. Unutra se još uvijek borila ona mala Ivana koja je željela biti viđena i voljena.

Nakon što su mladenci otišli na medeni mjesec, kuća je utihnula. Mama je skupljala ostatke konfeta s poda, a Dragan je sjedio na balkonu s cigaretom.

Prikupila sam hrabrost i sjela pored njega.

“Dragan… znaš li koliko mi je bilo teško gledati sve te poklone? Zvučat ću kao razmaženo dijete, ali osjećala sam se manje vrijednom.”

Pogledao me ozbiljno. “Ivana, nisi manje vrijedna. Samo… možda sam sada stariji i mudriji nego kad si se ti udavala. Možda sada želim nadoknaditi ono što nisam znao dati prije.”

Nisam znala što reći. Možda nikad neću dobiti ono što sam željela od njega – bezuvjetnu očinsku ljubav – ali možda mogu naučiti prihvatiti ono što mi daje sada.

Dani prolaze, Ana šalje slike iz Rima, mama planira sljedeći obiteljski ručak, a ja pokušavam pronaći mir sa sobom i s Draganom.

Ponekad se pitam: Je li ljubomora znak da nam nešto nedostaje ili samo podsjetnik na ono što smo oduvijek željeli? Kako vi izlazite na kraj s osjećajem nepravde u obitelji?