Zvono na vratima: Bitka za moj mir u sjeni svekrve
Zvono je zazvonilo tako naglo da mi je šalica kave ispala iz ruke i razlila se po stolu. Pogledala sam kroz prozor, srce mi je lupalo kao da očekujem loše vijesti. Na vratima je stajala ona – moja svekrva, Milena, s torbom u jednoj ruci i pogledom koji ne trpi odbijanje. “Ajla, otvori, hladno je!” viknula je prije nego što sam stigla do kvake.
U tom trenutku, kroz glavu mi je prošlo tisuću misli. Nisam imala snage za još jedan dan njezinih komentara o tome kako perem suđe, kako odgajam Lejlu i što kuham za Nedima. Ali, Balkan je to – vrata se ne zatvaraju pred obitelji, zar ne? Duboko sam udahnula i otvorila vrata.
“Dobar dan, Milena. Niste najavili dolazak…” pokušala sam ostati smirena.
“Ma šta ću najavljivati, ovo ti je kuća moga sina! Donijela sam ti malo pite i supu za Lejlu, vidim da si opet umorna,” rekla je, gurajući se unutra kao da joj je to pravo rođenja.
Dok je prolazila pored mene, osjetila sam kako mi se grlo steže. Pogledala sam prema Nedimu koji je sjedio za računalom u dnevnoj sobi. Nije ni podigao pogled. Znao je što slijedi, ali kao i uvijek, ostavio me samu da se nosim s njegovom majkom.
Milena je odmah počela s inspekcijom: “Ajla, vidiš li ti ovu prašinu na polici? A gdje ti je Lejla? Dijete treba biti vani na zraku, a ne pred televizorom!”
Lejla se sakrila iza zavjese, znajući da će baka opet prigovarati zbog njezine frizure ili odjeće. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred Milenom.
“Milena, molim vas, danas sam stvarno umorna. Imala sam težak dan na poslu i htjela sam malo mira…”
“Mira? Mira ćeš imati kad djeca odrastu! Ja sam radila u tvornici 30 godina pa nikad nisam tražila mir! Sramota je danas što ste vi mlade žene tako osjetljive,” odbrusila je.
U meni se nešto prelomilo. Osjetila sam bijes i tugu istovremeno. Godinama sam šutjela, trpjela njezine komentare i upadice. Uvijek sam mislila – proći će, ona je samo stara škola. Ali svaki njezin dolazak bio je kao invazija na moj dom.
Nedim je napokon ustao i došao do nas. “Mama, Ajla stvarno treba malo odmora. Možda bi mogla nazvati prije nego dođeš?”
Milena ga je pogledala kao da ju je izdao vlastiti sin. “Znači sad ni ti ne želiš svoju majku u kući? Lijepo ste me dočekali! Ajla te okrenula protiv mene!”
Osjetila sam kako me pogledi oboje pritišću sa svih strana. Lejla je šutjela, gledajući nas velikim smeđim očima.
“Nedime, ja više ne mogu ovako,” rekla sam tiho. “Ovo nije život. Svaki put kad čujem zvono na vratima, osjećam strah umjesto radosti. Zar nije vrijeme da imamo svoj mir?”
Nedim je šutio. Milena je uzela torbu i krenula prema vratima. “Vidim ja da ovdje više nisam dobrodošla. Ali zapamtite – kad vam bude teško, ne tražite mene!”
Vrata su zalupila jače nego ikad prije. U stanu je ostala tišina koja nije donosila olakšanje nego težinu.
Lejla mi je prišla i zagrlila me. “Mama, nemoj plakati. Volim te.” Suze su mi potekle niz lice.
Nedim je sjedio na rubu kauča, gledajući u pod. “Možda smo mogli biti malo blaži… Znaš kakva je ona…”
“Znam kakva je ona! Ali znaš li ti kakva sam ja postala zbog svega ovoga?” viknula sam kroz suze.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim ženama koje poznajem – o Amri iz Sarajeva kojoj svekrva dolazi svaki dan bez najave; o Marini iz Splita koja još uvijek nema ključ od svoje kuće jer ga drži muževljeva majka; o sebi koja se boji reći ‘ne’ jer će ispasti loša snaha.
Sljedećeg jutra odlučila sam napisati poruku Mileni: “Poštovana Milena, molim vas da sljedeći put najavite svoj dolazak. Cijenim vašu pomoć i brigu, ali trebam svoj prostor i mir za svoju obitelj.” Ruke su mi drhtale dok sam tipkala.
Nedim me gledao sa zabrinutošću: “Jesi sigurna da želiš to poslati?”
“Jesam. Ako sad ne postavim granice, nikad neću imati svoj život.”
Poruka je poslana. Satima nije bilo odgovora. Onda – kratko: “Razumijem.” Ništa više.
Dani su prolazili bez zvona na vratima. Osjećala sam olakšanje ali i prazninu. Nedim je bio povučen, Lejla sretna što može igrati u miru.
Jednog dana srela sam Milenu na pijaci. Pogledala me hladno ali nije rekla ništa. Osjetila sam grižnju savjesti ali i ponos što sam napokon rekla što mislim.
Pitam se – jesam li bila sebična ili sam napokon postala svoja? Ima li žena na Balkanu pravo na svoj mir ili smo zauvijek dužne ugađati tuđim očekivanjima?