Kad Nitko Ne Dođe Po Mene: Priča Između Oprosta i Zaborava

“Dario, spremni ste za otpust. Hoćete li da nazovemo nekoga da dođe po vas?” glas sestre Ivane bio je blag, ali u meni je izazvao val panike. Pogledao sam kroz prozor bolničke sobe, tražeći poznato lice među ljudima koji su dolazili po svoje najmilije. Nitko nije dolazio po mene.

Nisam mogao vjerovati da sam ja, koji sam godinama pomagao drugima da se vrate na noge, sada taj koji sjedi na rubu kreveta, sam, s vrećicom lijekova i papirima u ruci. Prsti su mi drhtali dok sam pokušavao birati broj svoje sestre Mirele. Zazvonilo je tri puta, pa se javila automatska sekretarica: “Ovdje Mirela, trenutno nisam dostupna…” Prekinuo sam poziv prije nego što je završila rečenicu.

“Dario, možda su zapeli u prometu?” pokušala me utješiti sestra Ivana. Samo sam kimnuo glavom, ali znao sam istinu. Nisu zaboravili – jednostavno nisu htjeli doći.

Sjećanja su navirala poput bujice. Prije dvije godine, kad je otac umro, Mirela i ja smo se posvađali oko nasljedstva. Ona je tvrdila da sam ja uvijek bio mamina mezimica, a ja sam njoj zamjerao što nikad nije bila tu kad je trebalo. Od tada smo rijetko razgovarali. Majka, koja živi u Osijeku, nije mogla doći zbog zdravlja. Moj brat Ivan… On je uvijek bio daleko, fizički i emocionalno. Zadnji put smo se vidjeli na Božić, kad je otišao bez pozdrava jer sam mu prigovorio zbog alkohola.

U bolničkom hodniku čuo sam poznate korake – ali nisu bili moji. Bio je to gospodin Stjepan iz susjedne sobe, kojeg je došla pokupiti unuka Tea. Zagrlila ga je tako snažno da mi se stegnulo u grlu. “Djede, idemo kući!” rekla je veselo. Pogledao sam prema vratima, nadajući se da će se pojaviti netko moj.

Satima sam sjedio na krevetu, gledajući kako se bolnica prazni. Na kraju je došla glavna sestra: “Dario, moramo vas ispisati. Imate li koga da vas odveze?” Slegnuo sam ramenima. “Nema nikoga.” Osjetio sam kako mi suze naviru u oči, ali nisam ih pustio pred njom.

Na izlazu iz bolnice kiša je počela padati. Stajao sam pod nadstrešnicom s vrećicom lijekova i osjećajem praznine koji me proždirao iznutra. U tom trenutku zazvonio mi je mobitel – poruka od Mirele: “Sorry, danas ne mogu. Možda sutra.” Nije bilo ni upitnika ni točke na kraju.

Sjeo sam na klupu ispred bolnice i gledao ljude kako žure svojim domovima. Sjetio sam se djetinjstva u malom stanu na Trešnjevci, kad smo Mirela i ja dijelili sobu i tajne. Kako smo došli dovde? Kad su riječi postale teže od tišine?

Nakon pola sata odlučio sam pozvati taksi. Vozač, gospodin Željko, bio je razgovorljiv: “Vidim da ste iz bolnice… Sve će biti dobro, znate? Imam brata koji je prošao isto.” Kimnuo sam mu zahvalno, ali nisam imao snage za razgovor.

Stan me dočekao hladan i tih. Na stolu su bile neplaćene računi i stara fotografija s obiteljskog ljetovanja na Pagu. Svi smo se smijali na toj slici – otac drži Mirelu za ruku, majka grli Ivana, a ja stojim sa strane s loptom pod rukom.

Te noći nisam mogao spavati. Misli su mi se vrtjele oko pitanja: Jesam li ja kriv što nitko nije došao? Jesam li previše očekivao od ljudi koji su već odavno otišli svojim putem? Ili smo svi mi samo žrtve neizgovorenih riječi i starih rana?

Sljedećih dana pokušavao sam uspostaviti kontakt s obitelji. Poslao sam poruku Ivanu: “Jesi li dobro? Trebam te.” Nije odgovorio. Majci sam poslao razglednicu iz Zagreba s nekoliko toplih riječi – ona mi je odgovorila kratko: “Čuvaj se, sine.” Mireli sam napisao dugačko pismo o svemu što me boli i što bih volio popraviti među nama. Odgovorila je tek nakon tjedan dana: “Ne znam što da ti kažem. Možda nam treba još vremena.”

U međuvremenu, kolegica Sanja s posla svratila je s kolačima i toplim riječima. “Dario, nisi sam. Znaš da uvijek možeš računati na mene.” Taj mali čin dobrote bio je svjetlo u mojoj tami.

Jednog jutra odlučio sam otići na misu u crkvu Svetog Blaža. Sjedeći u zadnjoj klupi, slušao sam riječi svećenika o oprostu i pomirenju. U meni se probudila nada da možda još nije kasno za nas.

Nakon mise nazvao sam Mirelu još jednom: “Mirela, znam da smo puno toga prošli i da smo si puno toga rekli… Ali ne želim više biti ljut ni povrijeđen. Hoćeš li doći na kavu?” S druge strane tišina – pa tihi uzdah: “Doći ću.”

Kad smo se našli u malom kafiću na Savskoj, oboje smo šutjeli nekoliko minuta. Onda je ona rekla: “Znaš, nisam znala kako ti prići nakon svega… Bojala sam se da ćeš me odbiti.” Pogledao sam je i prvi put nakon dugo vremena osjetio toplinu prema njoj.

Razgovarali smo satima o svemu – o ocu, o majci, o našim pogreškama i nadama. Na kraju smo se zagrlili kao nekad davno.

Danas još uvijek nemam sve odgovore na svoja pitanja. Ali znam jedno – ponekad trebaš pasti najniže da bi shvatio koliko ti znači oprost i koliko boli kad nitko ne dođe po tebe.

Možda ste i vi nekad čekali nekoga tko nije došao? Što biste vi učinili na mom mjestu?