Djeca za stolom: Večera koju sam zaboravila
“Mama, zašto uvijek ja dobijem manji komad?” Ivana viče, dok joj brat Dino gura tanjur bliže sebi. Sjedim na rubu kreveta, gledam kroz napukli prozor i brojim sekunde do trenutka kad će se njihova prepirka pretvoriti u plač. Srce mi lupa kao da će iskočiti iz grudi. Znam da nemam odgovor koji bi ih umirio, jer istina je preteška za njihova mala leđa.
“Dino, pusti sestru. Ivana, molim te, nemoj plakati…” pokušavam smiriti situaciju, ali riječi mi zvuče šuplje, prazne kao frižider koji sam prije pola sata otvorila i zatvorila bez da sam išta pronašla. Samo pola kruha i malo margarina. To je sve što imam za večeru. I dok gledam njih dvoje kako se prepiru oko zadnjeg komada, osjećam kako me sram i nemoć guše.
Nikad nisam mislila da ću ovako živjeti. Kad sam se udala za Jasmina, vjerovala sam da ćemo zajedno graditi nešto bolje. On je bio tih, ali vrijedan čovjek. Radio je u tvornici u Zenici dok nije došao rat. Onda smo morali pobjeći u Hrvatsku, ostaviti sve iza sebe. Prvih godina bilo je teško, ali uvijek smo nekako uspijevali. Sad, deset godina kasnije, Jasmin radi na građevini kad ima posla, a ja čistim stubišta i perem po kućama. Ali računi rastu brže nego što mi možemo zaraditi.
“Mama, gladna sam,” šapće Ivana dok joj brišem suze s obraza. Dino šuti, ali vidim kako mu brada podrhtava. Znam da bi on dao svoj komad sestri, ali ponos mu ne dopušta. Djeca brzo nauče skrivati slabost.
U kuhinji Jasmin sjedi za stolom, pogrbljen nad nekim računima. Ne gleda me kad ulazim. “Opet su zvali iz škole,” kaže tiho. “Kažu da Dino nema knjige za matematiku.”
Osjećam kako mi se oči pune suzama. “Znam… obećala sam učiteljici da ćemo ih kupiti do kraja mjeseca. Možda mogu uzeti još jedno stubište ovaj tjedan.”
Jasmin samo odmahne glavom. “Ne možeš više, Amira. Već si iscrpljena.”
“Moram!” viknem, glasnije nego što sam htjela. Djeca se trgnu u dnevnoj sobi. Jasmin me pogleda prvi put večeras, a u njegovim očima vidim isti očaj koji osjećam i sama.
“Nije ovo život,” šapće on. “Samo preživljavamo iz dana u dan.”
Sjednem nasuprot njega i uhvatim ga za ruku. “Zbog njih moramo izdržati. Ne mogu ih gledati gladne…”
Te noći ležim budna satima, slušam kako djeca dišu u snu i pitam se gdje sam pogriješila. Je li kriv rat? Država koja nas nikad nije prihvatila kao svoje? Ili ja, koja nisam dovoljno pametna ni sposobna da im osiguram ono osnovno?
Sutradan rano ustajem i odlazim čistiti stubišta u zgradi preko puta. Gospođa Ružica me dočeka s osmijehom i šalicom kave. “Amira, dušo, kako su ti mali?”
“Dobro su,” lažem automatski.
Ona me pogleda ispod obrva, kao da vidi kroz mene. “Ako ti ikad što zatreba… znaš gdje sam.”
Zahvalim joj i nastavim ribati stepenice dok mi ruke ne utrnu. Svaki put kad pomislim na djecu kod kuće, osjećam kako mi srce puca na tisuću komadića.
Popodne idem po Ivanu u vrtić. Vaspitačica me zaustavi na vratima: “Gospođo Amira, Ivana danas nije htjela ručati. Kaže da ju boli trbuh.”
Znam što to znači – nije htjela priznati da je gladna jer zna da kod kuće nema puno hrane.
Na povratku kući sretnem susjedu Mirelu koja nosi pune vrećice iz trgovine.
“Amira, jesi dobro? Izgledaš umorno,” pita me.
“Ma dobro sam… samo malo umorna od posla,” odgovaram.
Mirela zastane i pogleda me s toplinom koju nisam očekivala: “Ako ti treba nešto… znaš da možeš pokucati na moja vrata. Imam viška juhe danas.”
Osjetim kako mi suze naviru na oči, ali progutam ponos i zahvalim joj.
Kod kuće me dočekuje Jasmin s još jednom lošom viješću: “Gazda traži stanarinu unaprijed ovaj mjesec… kaže da mu treba novac za popravke.”
Sjednem za stol i gledam svoju djecu kako crtaju po starim bilježnicama jer nemamo novca za nove bojice ili knjige.
“Mama, mogu li sutra povesti Lejlu iz razreda kod nas? Ona ima novu lutku pa bih se igrala s njom,” pita Ivana.
Gledam je i ne znam što da kažem. Kako da joj objasnim da se bojim dovesti goste jer nemamo ni dovoljno hrane ni pristojan stol?
Te večeri sjedimo svi zajedno za stolom – Jasmin, Dino, Ivana i ja – i dijelimo ono malo što imamo: pola kruha i šalicu čaja od kamilice.
Dino tiho pita: “Mama, hoće li sutra biti više hrane?”
Pogledam ga u oči i pokušavam se nasmiješiti: “Bit će bolje, sine… obećavam.” Ali ni sama ne vjerujem u to obećanje.
Kad djeca zaspu, sjednem kraj prozora i gledam svjetla grada koji nikad nije bio naš dom. Pitam se koliko još majki večeras sjedi budne i broji mrvice na stolu? Koliko nas šuti iz srama dok nam djeca sanjaju o toploj večeri?
Možda nisam savršena majka, ali svaku noć molim Boga da mi djeca ne zamjere što im nisam mogla dati više.
Ponekad se pitam – koliko vrijedi majčina ljubav kad ne možeš nahraniti vlastitu djecu? Je li sram veći od gladi ili je to samo još jedna rana koju nosimo u tišini?