Sve za prijatelja: Kako sam promijenio svoje naselje jednim rođendanskim poklonom

„Filipe, jesi li siguran da želiš sve to dati? To su tvoji rođendanski novci!“, pitala me mama dok sam stajao pred njom, držeći u ruci plavu kasicu-prasicu. Srce mi je lupalo kao ludo, ali nisam oklijevao. „Mama, Kuba nema ni za užinu. Ne želim da bude gladan.“

Moja mama, Ivana, gledala me dugo, a onda su joj oči zasjale suzama. Tata, Dario, samo je tiho uzdahnuo i sjeo za stol. U tom trenutku nisam znao da će moj mali čin izazvati toliko buke.

Sve je počelo nekoliko dana ranije, kad sam u školi primijetio da moj najbolji prijatelj Kuba sjedi sam na klupi za vrijeme užine. Nije imao sendvič, ni sok, ni voće. Samo je gledao u pod i šutio. Prišao sam mu i pitao: „Kuba, što je bilo?“

On je samo slegnuo ramenima. „Mama i tata su izgubili posao. Kažu da nema novca za užinu.“

Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan. Kad sam došao kući, nisam mogao jesti svoju večeru. Samo sam mislio na Kubu i njegovu praznu klupu.

Na dan mog rođendana, dok su svi slavili i pjevali mi „Sretan rođendan“, ja sam samo razmišljao o tome kako mogu pomoći. Kad su mi baka Marija i djed Ante dali omotnicu s novcem, znao sam što moram učiniti.

Navečer sam skupio sve novce iz kasice i omotnice i otišao do mame. „Želim ovo dati Kubi“, rekao sam odlučno.

Mama me zagrlila tako snažno da me skoro zaboljelo. Tata je šutio, ali vidio sam mu ponos u očima.

Sutradan smo otišli do Kubine kuće. Njegova mama, gospođa Sanja, otvorila je vrata s umornim osmijehom. Kad sam joj pružio novac, počela je plakati. „Ne mogu to prihvatiti, Filipe… To je tvoje.“

„Ali ja želim da Kuba ima užinu kao svi drugi“, rekao sam tiho.

Kuba je stajao iza nje, zbunjen i posramljen. „Hvala ti, Filipe…“

Vijest se brzo proširila našim naseljem. Prvo su susjedi počeli donositi hranu i odjeću Kubinoj obitelji. Onda je učiteljica Ana organizirala akciju prikupljanja pomoći za sve obitelji kojima je teško.

Na školskom sastanku roditelja tata je prvi ustao i rekao: „Ako naše dijete može pokazati toliko srca, možemo i mi.“

Neki roditelji su gunđali: „Zašto bismo pomagali? Svatko ima svoje brige.“ Ali većina ih je šutjela i gledala u pod.

Baka Marija je rekla: „Kad smo bili djeca, dijelili smo sve. Danas djeca nas uče kako biti ljudi.“

Tih dana naš dom bio je pun ljudi – neki su donosili stare igračke, drugi hranu ili odjeću. Mama je kuhala velike lonce juhe za sve koji su dolazili.

Jedne večeri tata me zagrlio i rekao: „Ponosan sam na tebe, sine. Pokazao si nam svima što znači biti čovjek.“

Ali nije sve bilo lako. Moj stariji brat Ivan bio je ljut jer sam dao sav novac. „Sad ne možeš kupiti onu Lego policijsku stanicu koju si htio! Jesi li normalan?“

Pogledao sam ga i rekao: „Lego će pričekati. Kuba ne može čekati da jede.“

Ivan je šutio cijelu večer, ali kasnije sam ga vidio kako iz svoje ladice vadi stare autiće i stavlja ih u kutiju za Kubu.

U školi su neki učenici zadirkivali Kubu: „Sad si siromah na socijali!“ Ali većina nas ga je branila. Učiteljica Ana nas je okupila i rekla: „Prava snaga nije u tome koliko imaš, nego koliko možeš dati.“

Dani su prolazili, a naše naselje se mijenjalo. Ljudi su počeli više razgovarati jedni s drugima. Na igralištu više nije bilo podjela – svi smo dijelili lopte, grickalice i smijeh.

Jednog dana Kuba mi je prišao s osmijehom kakav nisam vidio mjesecima. „Filipe, hvala ti što si mi vratio prijatelje.“

Zagrlili smo se kao braća.

Danas, kad prođem našim naseljem i vidim ljude kako pomažu jedni drugima, znam da se nešto promijenilo. Sve zbog jednog malog rođendanskog poklona.

Ponekad se pitam: Što bi bilo da nisam imao hrabrosti? Bi li itko drugi napravio isto? Možda baš mala srca mogu napraviti najveće promjene.