Zatvorila sam oči pred njegovim prevarama – dok nisam pala na ulici i shvatila ko je zaista uz mene
“Ne mogu više, Jasmina! Ne mogu!” vikala sam, držeći se za bolno koljeno na hladnom pločniku ispred zgrade. Kiša je neumoljivo padala, a ljudi su prolazili pored mene kao da sam nevidljiva. Jasmina je kleknula pored mene, njene ruke su drhtale dok je pokušavala pronaći moj mobitel u torbi. “Smiri se, Alma, zvat ću hitnu!”
Dok sam ležala na mokroj cesti, kroz glavu su mi prolazile slike posljednjih godina: Davorove poruke koje sam slučajno pronašla, miris tuđeg parfema na njegovoj košulji, laži koje su postale svakodnevica. I svaki put kad bih skupila hrabrosti da ga pitam, on bi samo slegnuo ramenima: “Ma pusti gluposti, Alma. Zamisliš stvari. Djeca su dobro, kuća je na mjestu, šta ti još fali?”
A ja sam šutjela. Zatvarala sam oči pred istinom jer sam vjerovala da je porodica svetinja. Da je bolje imati lažni mir nego istinu koja boli. Da će možda jednog dana prestati varati, ako budem dovoljno dobra supruga.
“Alma, čuješ li me?” Jasminin glas me vratio u stvarnost. “Moramo ti pomoći da ustaneš. Davor dolazi?”
Osjetila sam kako mi se srce steže. “Ne znam… Nisam ga ni zvala.”
Jasmina me pogledala s nevjericom. “Nisi ga zvala? Alma, pa on ti je muž!”
“On je…” zastala sam, tražeći riječi. “On je uvijek zauzet. Uvijek ima važnijih stvari.”
Jasmina je uzdahnula i pomogla mi da sjednem na klupu ispod natkrivenog ulaza. Kiša je i dalje padala, a ja sam osjećala kako mi se suze miješaju s kapima na licu.
Kad su me odvezli u bolnicu, Jasmina nije otišla kući. Sjedila je pored mog kreveta, držala me za ruku i pričala o svemu i ničemu, samo da ne mislim na bol. Davor se pojavio tek kasno navečer, s umornim izrazom lica i mobitelom zalijepljenim za uho.
“Šta se desilo?” pitao je bez trunke zabrinutosti.
“Pala sam…” prošaptala sam.
“Pa pazi kud hodaš drugi put,” promrmljao je i nastavio tipkati poruke.
Jasmina ga je gledala s gađenjem. “Davor, Alma treba tvoju podršku. Mogla je ozbiljno nastradati!”
On ju je samo odmjerio pogledom i slegnuo ramenima. “Bit će ona dobro. Uvijek jeste.”
Te noći nisam mogla zaspati. Gledala sam u plafon bolničke sobe i razmišljala o svemu što sam žrtvovala: svoje snove, svoje dostojanstvo, svoje zdravlje. Sjetila sam se kako sam nekad voljela crtati, kako sam sanjala da otvorim malu galeriju u Sarajevu ili Zagrebu. Sve to nestalo je pod teretom svakodnevnih laži i prevara.
Sutradan me posjetila mama. Donijela mi je domaće pite i toplu deku.
“Alma, dijete moje… Šta ti ovo treba?” pitala je tiho dok mi je gladila kosu.
“Ne znam više, mama… Ne znam ni ko sam ni šta želim. Samo znam da više ne mogu ovako.”
Mama me zagrlila snažno kao kad sam bila mala. “Znaš li koliko si jaka? Preživjela si sve ovo godinama. Vrijeme je da misliš na sebe. Djeca su dovoljno velika da razumiju. A Davor… On će uvijek biti ono što jeste. Ti ne moraš biti žrtva njegovih izbora.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima nakon što sam izašla iz bolnice. Davor nije dolazio kući nekoliko noći zaredom; uvijek bi imao neki izgovor – poslovni sastanak, stari prijatelj iz Mostara, kartaška partija s kolegama iz firme.
Jedne večeri, dok su djeca učila za školu, sjela sam za sto s njima.
“Imam nešto važno da vam kažem,” počela sam drhtavim glasom.
Lejla me pogledala zabrinuto: “Mama, jesi li opet bolesna?”
“Nisam, dušo… Ali moram biti iskrena s vama. Tata i ja… Možda ćemo se razdvojiti.”
Damir je šutio nekoliko trenutaka pa tiho rekao: “Mama, ti si uvijek bila tu za nas. Ako ćeš biti sretnija bez tate… Mi ćemo biti uz tebe.”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam.
Te noći sam čekala Davora da dođe kući. Kad je konačno stigao, mirisao je na alkohol i tuđi parfem.
“Moramo razgovarati,” rekla sam odlučno.
On se nasmijao podrugljivo: “Opet drama? Alma, stvarno nema potrebe…”
“Ima potrebe! Dosta mi je tvojih laži i prevara! Dosta mi je da budem nevidljiva u vlastitom životu! Odlazim od tebe!”
Prvi put nakon mnogo godina vidjela sam strah u njegovim očima.
“Alma… Nemoj tako naglo… Šta će reći ljudi? Djeca?”
“Nek pričaju šta hoće! Ja više neću šutjeti!”
Spakovala sam nekoliko stvari i otišla kod Jasmine te noći. Ona me dočekala raširenih ruku.
“Znaš li koliko si hrabra?” rekla mi je kroz suze.
Narednih mjeseci bilo je teško – tražila sam posao, borila se s papirologijom za razvod, slušala ogovaranja susjeda i rodbine. Ali svaki dan osjećala sam kako se vraćam sebi: počela sam crtati ponovo, upisala kurs slikanja u lokalnom kulturnom centru, upoznavala nove ljude koji su me cijenili zbog onoga što jesam.
Djeca su bila uz mene svakog dana – pomagali su mi oko kuće, učili sa mnom kako živjeti bez straha od Davorovih izliva bijesa ili hladne šutnje.
Jednog popodneva sjedila sam s Jasminom na balkonu i gledale smo zalazak sunca nad gradom.
“Znaš,” rekla sam tiho, “godinama sam mislila da moram trpjeti zbog porodice. Ali porodica nije mjesto gdje boliš svaki dan – porodica su ljudi koji te vole i podržavaju bez obzira na sve.”
Jasmina me zagrlila i nasmijala se: “Tako je, draga moja. Sad si napokon slobodna.”
I dok gledam svoju djecu kako rastu u sretnijem domu i osjećam mir u srcu prvi put nakon mnogo godina, pitam se: Koliko nas još šuti zbog straha od osude ili samoće? Zar nije vrijeme da svaka od nas izabere sebe?