Iza Zatvorenih Vrata: Istina o Davorovim Noćima Kod Lejle
“Gdje si bio sinoć, Davor?” glas mi je drhtao dok sam ga gledala ravno u oči. U stanu je mirisalo na njegov parfem, ali i na laži koje su visile u zraku kao težak dim. Davor je slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. “Kod Lejle. Znaš da smo odrasli zajedno, ništa posebno.”
Ali nije bilo ništa posebno. Već mjesecima osjećam kako mi nešto izmiče, kao da stojim na rubu provalije i čekam da se tlo pod mnom uruši. Davor i ja smo zajedno tri godine. Upoznali smo se na fakultetu u Sarajevu, kad sam iz Mostara došla studirati psihologiju. On je bio student arhitekture, uvijek nasmijan, uvijek spreman pomoći. Svi su govorili da smo savršen par – on smiren, ja temperamentna. Ali iza zatvorenih vrata našeg malog stana na Grbavici, počela sam osjećati hladnoću koju nisam mogla objasniti.
Prvi put kad mi je rekao da ide prespavati kod Lejle, nasmijala sam se. “Ma daj, Davor, stvarno? Zar još uvijek spavate kod jedno drugog kao djeca?” On se samo nasmijao: “Lejla mi je kao sestra. Znaš da joj je otac umro prošle godine, ne želim da bude sama.” Povjerovala sam mu. Nisam imala razloga sumnjati – do tada.
Ali onda su počele sitnice: poruke kasno u noć, smijeh koji je skrivao kad bi razgovarao s njom na telefonu, pokloni koje joj je donosio iz Zagreba kad bi išao poslovno. Moja najbolja prijateljica Ivana me upozoravala: “Nije normalno da frajer u vezi prespava kod druge cure, pa makar bili prijatelji sto godina!” Branila sam ga pred svima, čak i pred sobom.
Jedne večeri, dok je Davor bio “kod Lejle”, odlučila sam otići do njezinog stana. Kiša je padala kao iz kabla, ali nisam marila. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam kucala na vrata. Otvorila mi je Lejla – sitna, s velikim smeđim očima i osmijehom koji je djelovao iskreno. “Ajla! Pa što ti ovdje? Uđi!”
Ušla sam i odmah spazila Davorove tenisice pored vrata. U dnevnoj sobi je gorjela svijeća, a na stolu dvije šalice čaja i otvorena knjiga poezije. Davor je sjedio na podu, naslonjen na kauč, s Lejlinom glavom u krilu. Kad me ugledao, skočio je kao oparen.
“Ajla! Nisi mi rekla da dolaziš…” glas mu je bio pun panike.
“Nisam ni planirala. Samo sam htjela vidjeti kako ste.” Pogledala sam Lejlu – nije izgledala krivo, ali ni nevino.
“Ajla, sjedi…” Lejla mi je ponudila mjesto pored sebe. Sjela sam, ali osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
“Davor mi pomaže oko papirologije za stipendiju u Njemačkoj,” rekla je Lejla tiho. “Znaš da ne bih mogla sama.” Davor je šutio.
Te noći nisam spavala. Davor se vratio kući kasno, misleći da spavam. Čula sam ga kako uzdiše u mraku.
Sljedećih dana postajala sam opsjednuta njihovim odnosom. Pratila sam poruke na njegovom mobitelu kad bi zaspao – ništa eksplicitno, ali previše nježnosti za prijatelje. Počela sam ga ispitivati o svakom detalju: “Zašto si joj kupio onaj šal? Zašto joj šalješ srce u poruci? Zašto joj govoriš ‘laku noć’ svaki dan?”
Davor je postajao sve hladniji. “Ne mogu više ovako,” rekao mi je jednog jutra dok smo pili kafu na balkonu. “Gušiš me svojim pitanjima. Lejla mi je jedina osoba kojoj mogu reći sve bez straha da će me osuditi.”
“A ja? Ja ti nisam dovoljna?”
Nije odgovorio.
Počela sam sumnjati u sebe – jesam li ja ta koja pretjeruje? Je li moguće da muškarac i žena zaista mogu biti samo prijatelji? Moja majka mi je rekla: “Ajla, muškarci su jednostavni – ako te voli, neće imati potrebu tražiti utjehu kod druge žene.” Ali nisam htjela biti ta koja ne vjeruje čovjeku kojeg voli.
Sve se promijenilo kad sam slučajno srela Lejlu u tramvaju. Bila je uplakana. Sjela sam pored nje i pitala što se dogodilo.
“Ajla… moram ti nešto reći,” šapnula je kroz suze. “Davor i ja… nismo spavali zajedno, kunem ti se! Ali… zaljubila sam se u njega još prije nego što ste vi počeli hodati. Nikad mu to nisam rekla jer nisam htjela uništiti vaše prijateljstvo ni vašu vezu. Ali sad… ne mogu više glumiti da mi nije stalo.”
Osjetila sam kako mi srce puca na hiljadu komadića. Nisam znala što reći – ni njoj ni sebi.
Te večeri suočila sam Davora s istinom.
“Lejla te voli,” rekla sam mu ravno u lice.
Pogledao me dugo, a onda priznao: “Znam. I ja nju volim… ali drugačije nego tebe.”
“Ne možeš voljeti dvije žene odjednom!” viknula sam kroz suze.
“Možda ne mogu… ali ne mogu ni bez nje ni bez tebe.”
Otišla sam iz stana te noći s osjećajem da više ne znam tko sam ni što želim. Dani su prolazili u magli – posao, prijatelji, porodica… svi su imali mišljenje o tome što bih trebala napraviti. Ali nitko nije znao kako boli kad izgubiš povjerenje u osobu koju voliš najviše na svijetu.
Danas živim sama u malom stanu na Mejtašu. Davor i Lejla su ostali prijatelji – ili možda nešto više, ne znam više ni sama. Ja pokušavam naučiti ponovno vjerovati ljudima i sebi.
Ponekad se pitam: Je li moguće istinski oprostiti izdaju? Ili nas takve rane zauvijek promijene? Što vi mislite – može li ljubav preživjeti kad povjerenje nestane?