U sjeni pauze za ručak: Povjerenje na prodaju

“Ej, Jasmina, možeš li mi danas posuditi za ručak? Zaboravio sam novčanik kući, a znaš kakva je gužva u menzi,” začuo sam Amarov glas iza leđa dok sam stajao u redu za gulaš i pire. Pogledao sam ga, umoran od noćne smjene, ali ipak sam klimnuo glavom. “Ma nema problema, Amar. Znaš da smo tu jedni za druge.” Nasmijao se, onako široko kako samo on zna, i nestao među ljudima. Nisam ni slutio da će tih 12 maraka biti cijena moje naivnosti.

Radim u ovoj tvornici već sedam godina. Prošao sam sve – od najtežih smjena do onih rijetkih trenutaka kad se svi zajedno smijemo na pauzi. Povjerenje među kolegama uvijek mi je bilo svetinja. Kad si smjenski vođa, moraš vjerovati ljudima, a oni tebi. Bez toga nema ni reda ni mira.

Ali tog dana, dok sam sjedio za stolom s tanjirom pred sobom, Amar je već bio nestao. “Gdje je Amar?” upitala je Sanela, kolegica iz skladišta. Slegnuo sam ramenima. “Rekao je da mora nešto hitno završiti u hali.” Nije se vratio ni do kraja pauze.

Narednih dana izbjegavao me pogledati u oči. Kad bih ga sreo na hodniku, okrenuo bi glavu ili bi se pravio da razgovara na mobitel. Prvo sam mislio – možda je zaboravio. Ali prošla su dva tjedna, a od Amara ni riječi o ručku, ni o novcu.

Kod kuće sam bio sve nervozniji. Supruga Mirela primijetila je da sam šutljiviji nego inače. “Šta ti je? Opet problemi na poslu?” upitala je dok smo večerali. “Ma ništa… sitnica,” slagao sam, ne želeći joj priznati koliko me boli što me netko koga sam smatrao prijateljem – izigrao zbog običnog ručka.

Jedne večeri, dok sam slagao izvještaje za smjenu, zazvonio mi je mobitel. Bio je to Adnan, stari kolega koji je prije godinu dana otišao raditi u Njemačku. “Čuo sam da ti Amar duguje pare,” rekao je bez uvoda. “Nisi prvi. I meni je ostao dužan kad smo zajedno radili. Znaš, Jasmina, nije svako vrijedan tvog povjerenja.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć. Počeo sam preispitivati sve – jesam li previše mekan? Jesam li glup što vjerujem ljudima? Sjetio sam se kako mi je otac govorio: “Sine, ljudi će ti uzeti i zadnju koru hljeba ako im dozvoliš.” Nikad nisam htio postati ogorčen čovjek, ali osjećaj izdaje bio je jači od mene.

Sljedećeg jutra odlučio sam razgovarati s Amarom. Pronašao sam ga kod stroja za pakiranje. “Amare, možemo li popričati?” upitao sam tiho. Pogledao me s nelagodom.

“Ma znam… duguje ti se za onaj ručak… Zaboravio sam skroz, izvini…” promrmljao je.

“Nije stvar u novcu,” rekao sam mu iskreno. “Stvar je u tome što si mogao reći – ‘Jasmina, nemam sad, vratit ću ti kad budem mogao.’ Ali ti si izbjegavao razgovor sa mnom kao da sam ti neprijatelj.”

Amar je šutio nekoliko trenutaka pa slegnuo ramenima: “Znaš kako je… Nekad čovjek ne zna kako da prizna da nema para… Sramota me bilo.”

Osjetio sam kako mi knedla stoji u grlu. “Svi mi imamo teške dane, Amare. Ali povjerenje se gradi iskrenošću, ne bježanjem.” Ostavio sam ga tamo i otišao u garderobu.

Te večeri kod kuće nisam mogao zaspati. Gledao sam Mirelu kako spava i razmišljao o svemu što smo prošli – kredit za stan, njena borba za posao nakon otkaza u trgovini, moji prekovremeni sati da djeci kupimo knjige za školu… I onda dođe netko tko ti uzme povjerenje zbog običnog ručka.

Sljedećih dana postao sam oprezniji prema ljudima na poslu. Neki su primijetili promjenu: “Jasmina, što si tako povučen?” pitala me Sanela dok smo slagali robu za isporuku.

“Ma ništa… Samo više ne želim biti budala,” odgovorio sam kroz zube.

Ali nije bilo lako promijeniti se preko noći. Kad si navikao pomagati drugima, teško je postaviti granice. Počeo sam primjećivati sitne laži među kolegama – tko izlazi ranije s posla, tko uzima tuđe alate bez pitanja… Sve ono što prije nisam htio vidjeti.

Jednog dana došao mi je novi radnik, Dino: “Jasmina, mogu li te nešto zamoliti? Treba mi 10 maraka do plate…” Pogledao sam ga i osjetio kako mi srce lupa brže nego inače.

“Dino, nije problem pomoći. Samo te molim – budi iskren sa mnom. Ako ne možeš vratiti odmah, reci mi. Povjerenje mi je važnije od novca.” Dino je kimnuo glavom i zahvalio se.

Možda nisam postao ogorčen čovjek, ali naučio sam lekciju: povjerenje nije besplatno i nije svatko vrijedan tvog povjerenja.

Ponekad se pitam – jesmo li mi sami krivi što nas ljudi iskorištavaju? Ili društvo koje nas tjera da budemo vukovi jedni drugima? Kako vi birate kome ćete vjerovati?