Večer koju nikada neću zaboraviti: Kad se iluzije rasprše u jednom trenu
“Zašto uvijek biram pogrešne ljude?” pitala sam samu sebe dok sam nervozno vrtjela pramen kose, sjedeći za stolom u polupraznom restoranu na Trešnjevci. Ivan je kasnio već dvadeset minuta. Konobar me pogledavao sažaljivo, kao da zna sve moje tajne. U glavi mi je odzvanjala rečenica moje sestre: “Ana, ti uvijek previše očekuješ od ljudi.”
Sve je počelo prije tjedan dana u knjižari na Cvjetnom. Stajala sam ispred police s krimićima, tražeći nešto novo od Pavličića, kad je Ivan posegnuo za istom knjigom. Pogledi su nam se sreli, a on se nasmiješio onim nespretnim, ali toplim osmijehom koji odmah razoružava. “Izgleda da imamo isti ukus,” rekao je i tako je počelo. Razmijenili smo nekoliko rečenica o knjigama, a onda me pozvao na večeru. Pristala sam bez puno razmišljanja, jer mi se učinilo da je napokon netko iskren i jednostavan.
Te večeri sam birala haljinu satima. Mama je provirila u sobu i rekla: “Nemoj se previše truditi, Ana. Muškarci ionako ne primijete detalje.” Prevrnula sam očima, ali istina je da sam željela ostaviti dobar dojam. Nakon svega što sam prošla s bivšim dečkom, Damirom, trebala mi je nada da još uvijek postoji nešto lijepo.
Kad je Ivan napokon stigao, ispričavao se zbog gužve na Slavonskoj. Bio je zadihan, ali i dalje šarmantan. “Stvarno mi je žao, Ana. Nisam htio da ovako počne,” rekao je i sjeo nasuprot mene. Pogledala sam ga i odlučila zaboraviti početnu nelagodu.
Narudžba je prošla u smijehu i pričama o knjigama. Ivan je znao citirati Agathu Christie napamet, a ja sam mu priznala da potajno pišem vlastite priče. “Znaš, mogao bih biti tvoj prvi čitatelj,” rekao je i dotaknuo mi ruku preko stola. Osjetila sam trnce i pomislila: možda je ovo stvarno početak nečeg lijepog.
No, kako je večer odmicala, Ivan je postajao sve nervozniji. Počeo je dobivati poruke na mobitel koje nije želio pokazati. Svaki put kad bi zasvijetlilo svjetlo ekrana, lice bi mu se smrknulo. Pitala sam ga što nije u redu, ali samo bi odmahnuo rukom: “Ma ništa, posao… Znaš kako to ide.”
Nisam željela forsirati razgovor, ali osjećala sam kako se zid diže između nas. Onda se dogodilo nešto što nisam očekivala. U restoran su ušle dvije žene – jedna od njih bila je njegova sestra Petra, koju sam poznavala iz studentskih dana. Druga žena me pogledala s nekom čudnom mješavinom sažaljenja i ljutnje.
Petra je prišla našem stolu i hladno rekla: “Ivane, mama te traži već sat vremena. Znaš da joj danas nije dobro.” Ivan je problijedio i ustao kao da ga je netko ošamario. “Ana, oprosti… Moram ići,” promucao je i nestao bez objašnjenja.
Ostala sam sjediti sama za stolom, osjećajući se kao zadnja budala. Konobar mi je donio račun i tiho rekao: “Ne brinite, gospođice. Niste vi krivi.” Nisam znala bih li plakala ili se smijala toj ironiji.
Kad sam izašla van na hladan zrak, mobitel mi je zazvonio – bila je to mama. “Ana, gdje si? Tata se opet posvađao sa susjedom zbog parkinga. Možeš li doći doma?” U tom trenutku shvatila sam koliko sam umorna od tuđih očekivanja – i svojih i tuđih.
Na povratku kući razmišljala sam o svemu što se dogodilo. Je li Ivan stvarno bio iskren ili sam opet povjerovala u iluziju? Zašto uvijek tražim potvrdu vlastite vrijednosti kroz druge ljude? Sjetila sam se riječi svoje prijateljice Lejle iz Sarajeva: “Ana, ljubav nije spašavanje. Ljubav je kad si slobodna biti svoja.”
Kod kuće me dočekala obiteljska drama – tata je vikao na televizor zbog politike, mama je pokušavala smiriti situaciju, a brat Filip me pitao: “Jesi li ga napokon našla?” Samo sam odmahnula glavom i povukla se u svoju sobu.
Te noći nisam mogla spavati. Pisala sam u dnevnik:
“Draga Ana,
Opet si povjerovala u bajku. Opet si zaboravila da si dovoljna sama sebi. Možda ćeš jednog dana naučiti voljeti sebe više nego što voliš ideju o ljubavi.”
Sljedećih dana Ivan mi se nije javljao. Petra mi je poslala poruku: “Žao mi je zbog sinoć. Ivan ima puno problema kod kuće koje ne zna riješiti.” Nisam joj odgovorila. Shvatila sam da ne mogu biti ničiji spasitelj.
Prošlo je nekoliko tjedana prije nego što sam opet otišla u istu knjižaru. Ovog puta nisam tražila nikoga osim sebe. Kupila sam novu bilježnicu i odlučila napisati priču o toj večeri – možda će nekome pomoći da shvati da nije slabost biti ranjiv.
Ponekad se pitam: Je li bolje živjeti s iluzijama ili prihvatiti istinu, koliko god bila bolna? I gdje prestaje nada, a počinje samoobmana? Što vi mislite – koliko puta treba slomiti srce da bismo naučili voljeti sebe?