Majka nije htjela vidjeti oca, pa smo praznike provodili odvojeno. Jednog dana, više nisam mogao izdržati.
“Ne dolazi mi s tim! Rekla sam ti, ne želim ga vidjeti!” Majčin glas je odjekivao kuhinjom, dok je u rukama stiskala šalicu kave kao da joj život ovisi o tome. Bilo je to jutro Badnjaka, a ja sam stajao na vratima, osjećajući se kao dijete, iako sam već imao dvadeset i četiri godine. Otac je bio negdje na drugom kraju grada, u svom malom stanu u Grbavici, čekajući moj poziv. Svake godine ista priča: podijeljeni praznici, podijeljena srca.
Zovem se Dario. Odrastao sam u Sarajevu devedesetih, kad su granate padale češće nego kiša. Otac, Ivan, bio je vojnik. Majka, Jasna, radila je kao medicinska sestra. Rat ih je slomio na načine koje nisam mogao razumjeti kao dijete. Kad su se rastali 1997., mislio sam da će bol proći s vremenom. Ali nije. Svaki Božić, svaka Nova godina, svaki rođendan – uvijek ista tišina između njih dvoje. I uvijek ja, rastrgan između dvije strane koje se ne žele ni pogledati.
“Mama, prošlo je dvadeset godina… Možda bi mogla barem na sat vremena? Znaš da mu je teško…” pokušao sam tiho.
“Dario, ne traži od mene nemoguće. On zna zašto. Ti znaš zašto. Neka svatko slavi sa svojom savješću.”
Nisam znao što više reći. Uvijek ista rečenica: “On zna zašto.” Nikad nije htjela reći što se točno dogodilo te noći kad je otišao. Samo su šaptali po hodnicima zgrade – da je nešto skrivio, da je bio grub, da je možda imao nekoga drugog. Nikad nisam saznao istinu.
Te večeri otišao sam kod oca. Dočekao me s osmijehom koji je bio više maska nego radost.
“Evo ga moj sin! Jesi gladan? Napravio sam sarmu, onako kako voliš.”
Sjeli smo za mali stol prekriven kariranim stolnjakom. Na zidu su visjele stare slike – ja s osmijehom bez prednjih zuba, mama i tata zagrljeni na moru u Neumu. Pogledao sam ih i osjetio knedlu u grlu.
“Tata… Zašto ne možeš doći kod nas? Zašto uvijek ovako?”
Otac je uzdahnuo i pogledao kroz prozor, kao da traži odgovore među svjetlima grada.
“Neke rane ne zarastaju lako, sine. Tvoja majka… ona ima svoje razloge. Ja sam napravio greške. Ali nikad nisam prestao voljeti vas.” Njegov glas je zadrhtao.
Te noći nisam mogao spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi oboje roditelja. Osjećao sam se kao most koji nitko ne želi prijeći. Sutradan sam otišao kod prijatelja Amira na kafu.
“Brate, moraš ih natjerati da pričaju. Znaš kako je moj stari bio tvrdoglav? Da nisam ja uporan bio, još bi šutjeli jedan s drugim!”
Ali kako natjerati dvoje odraslih ljudi da oproste? Kako premostiti dvadeset godina šutnje?
Tjedan dana kasnije, nakon još jednog hladnog praznika provedenog u dva doma, odlučio sam pokušati nešto što nikad prije nisam – napisao sam pismo oboma. U pismu sam im ispričao kako se osjećam: izgubljeno, rastrgano, kao da nikad nemam pravo na cijelu obitelj. Zamolio sam ih da barem pokušaju razgovarati zbog mene.
Prošlo je nekoliko dana bez odgovora. Onda me nazvala majka.
“Dario… pročitala sam tvoje pismo. Ne znam mogu li… ali možda bih mogla pokušati. Samo zbog tebe.” Glas joj je bio tih, slomljen.
Dogovorili smo susret u maloj slastičarni na Baščaršiji. Otac je došao prvi, nervozno vrteći ključ od auta među prstima. Majka je stigla deset minuta kasnije, ukočena i blijeda.
Sjeo sam između njih dvoje i gledao kako izbjegavaju pogled jedno drugome.
“Znam da vam je teško,” počeo sam drhtavim glasom, “ali ja više ne mogu ovako. Hoću imati obitelj, makar samo za jedan dan u godini.” Suze su mi navrle na oči.
Majka je šutjela dugo, a onda tiho rekla:
“Ivane… možda nikad neću moći zaboraviti što si napravio. Ali Dario ima pravo na nas oboje.” Pogledala ga je prvi put nakon dvadeset godina.
Otac je spustio glavu:
“Jasna… žao mi je zbog svega. Bio sam mlad i glup. Nisam znao cijeniti što imam dok nisam izgubio.” Glas mu se slomio.
Taj susret nije riješio sve probleme. Nisu se zagrlili niti oprostili jedno drugome odmah. Ali prvi put nakon toliko godina sjeli su za isti stol i razgovarali – o meni, o prošlosti, o tome kako dalje.
Sljedeći Božić proveli smo zajedno – nespretno, s puno tišine i nesigurnih pogleda, ali zajedno. Osjetio sam olakšanje kakvo nisam poznavao cijeli život.
Danas znam da pomirenje nije čudo koje se dogodi preko noći. To je proces – bolan, spor i pun starih rana koje stalno krvare. Ali vrijedi pokušati.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi s podijeljenim praznicima i srcima? I tko će prvi skupiti hrabrosti napraviti taj korak prema oprostu?