Majčina opomena: Nikad ne puštaj samu prijateljicu u kuću
“Nikad ne puštaj samu prijateljicu u kuću, kćeri. Nije svaka žena tvoja sestra.” Majčine riječi odzvanjale su mi u glavi dok sam gledala kroz prozor, promatrajući kako se nebo nad Sarajevom navlači olovnim oblacima. Bila sam tada dijete, a sada, dvadeset godina kasnije, stajala sam u svom stanu u Zagrebu, držeći sina u naručju i osjećajući težinu samoće koja me gušila.
Muž, Dario, radio je po cijele dane. Moja najbolja prijateljica iz djetinjstva, Lejla, preselila se u Njemačku. Ostala sam okružena susjedima koje sam pozdravljala iz pristojnosti i poznanicima s igrališta. Kad mi je Jasmina, nova kolegica s posla, ponudila da navrati na kavu nakon što mi pomogne oko papirologije za vrtić, osjetila sam olakšanje. Napokon netko tko razumije moje brige, tko može nasmijati mog sina i podijeliti sa mnom tračeve o šefu.
“Ma pusti te stare priče,” govorila sam sebi dok sam otključavala vrata i puštala Jasminu unutra. “Ovo je Zagreb, 2023. godine. Nismo više u onim vremenima kad su žene jedna drugoj kopale jamu zbog muževa ili imovine.”
Jasmina je bila šarmantna, duhovita i uvijek spremna pomoći. Ubrzo je postala dio naše svakodnevice. Dario ju je upoznao nekoliko puta, uvijek uz osmijeh i kratke šale. Nisam primijetila ništa neobično. Sve dok jednog dana nisam došla kući ranije s posla.
Stan je bio tih, ali vrata od dnevnog boravka su bila pritvorena. Čula sam tihi smijeh. “Dario, stvarno si smiješan!” Jasminin glas bio je preblizu mom mužu.
Zastala sam na hodniku, srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam željela biti ona žena koja špijunira vlastitog muža, ali nešto me vuklo da poslušam još sekundu. “Ma Jasmina, nemoj tako… znaš da si ti posebna,” čula sam Darija kako govori.
Ušla sam naglo, s osmijehom koji mi se smrzao na licu kad sam ih vidjela kako sjede preblizu jedno drugome na kauču. Jasmina je skočila kao oparena. “Ej, Ivana! Došla si ranije! Samo smo pričali o vrtiću…”
Dario je odmah ustao i počeo objašnjavati: “Ivana, ništa nije bilo… Jasmina je samo svratila donijeti ti papire koje si zaboravila.”
Nisam rekla ništa. Samo sam uzela papire i otišla u kuhinju. Ruke su mi se tresle dok sam kuhala kavu. U glavi mi je odzvanjala majčina rečenica: “Nikad ne puštaj samu prijateljicu u kuću.”
Te noći nisam mogla spavati. Dario je ležao pored mene, okrenut na drugu stranu. Pitala sam se jesam li ja kriva što sam bila toliko naivna? Jesam li trebala više vjerovati majci nego vlastitom osjećaju?
Sljedećih dana Jasmina mi se nije javljala. Dario je bio nervozan, stalno na mobitelu. Počela sam sumnjati u sve – njihove poglede, sitne šale koje su dijelili, njezine komplimente njemu.
Jedne večeri odlučila sam ga suočiti.
“Dario, jesi li ti nešto imao s Jasminom?”
Pogledao me iznenađeno, ali nisam vidjela iskrenost u njegovim očima.
“Ivana, pretjeruješ. Ona ti je prijateljica. Zar stvarno misliš da bih te prevario?”
Ali nisam mu vjerovala. Počela sam preispitivati svaki trenutak proveden s njom – svaki njezin pogled prema njemu, svaki put kad bi ostala duže kod nas dok bih ja išla uspavati sina.
Nakon nekoliko dana stigla mi je poruka od Jasminine kolegice: “Ivana, žao mi je što ti ovo moram reći, ali Jasmina se hvali kako joj tvoj muž šalje poruke noću.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Nisam željela vjerovati tračevima, ali sve se slagalo kao slagalica koju nisam htjela sastaviti.
Sutradan sam otišla kod majke u Sarajevo. Sjela sam za kuhinjski stol gdje me dočekala s toplim burekom i pogledom punim brige.
“Što ti je, kćeri? Vidim ti po očima da nešto nije u redu.”
Ispričala sam joj sve – od prvog susreta s Jasminom do poruka koje su kružile uredom.
Majka me samo zagrlila i šapnula: “Znam da ti sad nije lako, ali nisi ti kriva što si vjerovala ljudima. Samo zapamti – povjerenje se teško gradi, a lako ruši. Zato sam ti uvijek govorila ono što jesam.”
Plakala sam dugo te noći. Osjećala sam se izdano od strane prijateljice kojoj sam otvorila srce i domaćinstvo, ali još više od strane muža kojem sam vjerovala više nego sebi.
Vratila sam se u Zagreb odlučna da neću dozvoliti da me prošlost roditelja definira, ali ni da budem slijepa na znakove koji su mi bili pred nosom.
Dario i ja smo prošli kroz teške razgovore, terapiju i mjesecima pokušavali obnoviti povjerenje koje je nestalo u jednom trenu slabosti i izdaje.
Jasmina je nestala iz mog života kao da nikada nije ni postojala – blokirala me na svim mrežama i dala otkaz na poslu.
Danas sjedim za stolom dok moj sin crta sunce na papiru i pitam se: Jesmo li mi žene osuđene ponavljati greške svojih majki ili možemo naučiti nešto iz njihovih opomena? Je li bolje biti oprezan pa možda propustiti priliku za pravo prijateljstvo ili riskirati i otvoriti vrata – pa makar to značilo slomljeno srce?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Može li se povjerenje obnoviti ili jednom izgubljeno zauvijek ostaje rana?