Posljednja kriška kruha – Tišina jedne majke u hrvatskoj stvarnosti

“Mama, ima li još kruha?” – upitala je tiho moja najmlađa, Lana, dok je gledala u praznu zdjelu na stolu. Srce mi se steglo kao nikada prije. Pogledala sam prema prozoru, kao da ću tamo pronaći odgovor, ali vani je samo kiša lupkala po limenom krovu naše stare kuće na rubu Zagreba. “Nema, dušo. Sutra ćemo kupiti novi,” slagala sam, gutajući knedlu u grlu.

Nikad nisam mislila da ću doživjeti ovakav trenutak. Uvijek sam se trudila da moji mališani, Lana i stariji brat Filip, imaju barem osnovno. Ali otkako je Ivan ostao bez posla u tvornici autodijelova, sve je krenulo nizbrdo. Računi su se gomilali, hladnjak je bio sve prazniji, a ja sam svaku večer brojala kovanice i molila Boga da nekako izguramo još jedan dan.

Te večeri, kad su djeca otišla u sobu, sjela sam za stol i gledala onu posljednju krišku kruha. Nisam imala snage pojesti je. Znala sam da bi Lana još uvijek bila gladna, ali nisam imala što dati. Ivan je šutio, gledao u pod i stiskao šake. “Možda sutra nađem nešto na građevini,” promrmljao je, ali oboje smo znali da su šanse male. Grad je pun ljudi poput njega – otpuštenih, zaboravljenih.

Sjetila sam se vremena kad smo imali sve – kad smo ljeti išli na more kod moje sestre u Split, kad su djeca imala novu odjeću za školu i kad smo nedjeljom pekli kolače. Sada su kolači postali luksuz o kojem samo pričamo. “Sjećaš se, mama, onih štrudli od jabuka?” pitala me Lana prošli tjedan. Samo sam se nasmiješila i rekla: “Bit će opet.” Ali nisam vjerovala ni sama sebi.

Te noći nisam mogla spavati. Čula sam kako Filip u snu šapće: “Gladan sam…” Suze su mi navirale same od sebe. Nisam htjela probuditi Ivana – on je već dovoljno slomljen. Ustala sam i tiho otišla do kuhinje. Otvorila sam hladnjak – unutra samo pola litre mlijeka i malo margarina. Pogled mi je pao na staru bilježnicu gdje zapisujem troškove. Svaka stranica bila je ispunjena minusima.

Sutradan sam rano ustala i otišla do pekare prije nego što su djeca ustala. Imala sam točno sedam kuna u džepu – dovoljno za dvije kifle. “Dobar dan, Ivana,” pozdravila me prodavačica Marija, koja me poznaje još iz osnovne škole. Pogledala me s razumijevanjem kad sam tražila samo dvije kifle umjesto četiri kao nekad. “Evo ti još jedna gratis, za djecu,” šapnula mi je i gurnula treću kiflu u vrećicu. Osjetila sam kako mi se oči pune suzama.

Kod kuće sam podijelila kifle djeci i gledala ih kako jedu s takvom radošću kao da su dobili tortu. Ivan je samo klimnuo glavom i izašao tražiti posao. Kad su djeca otišla u školu, sjela sam s kavom od cikorije i razmišljala što dalje. Sjetila sam se susjede Mirele koja povremeno čisti po kućama na Jarunu. Odlučila sam joj poslati poruku: “Mirela, znaš li možda tko treba pomoć oko čišćenja?” Odgovorila je brzo: “Dođi sutra kod mene, imam nešto za tebe!”

Navečer je Ivan došao kući s umornim licem i praznim rukama. “Ništa danas,” rekao je kratko. Filip ga je zagrlio: “Tata, bit će bolje.” Ivan je samo sjeo za stol i gledao u zid. Osjetila sam kako nas siromaštvo ne jede samo izvana nego iznutra – polako nam krade osmijehe, razgovore, nadu.

Za večerom smo svi šutjeli. Lana je crtala srca po papiru i pitala: “Mama, hoćemo li sutra imati ručak?” Nisam znala što reći pa sam je privukla k sebi i poljubila u kosu: “Bit će sve dobro.” Ali noću sam opet plakala u tišini.

Sutradan kod Mirele dobila sam posao čišćenja stubišta u jednoj zgradi na Trešnjevci. Nije bilo lako – leđa su me boljela, ruke su mi bile crvene od deterdženta, ali osjećala sam olakšanje jer ću barem moći kupiti kruh i mlijeko za vikend.

Kad sam navečer došla kući s vrećicom punom hrane, Lana je potrčala prema meni: “Mama! Kupila si jogurt!” Filip me zagrlio tako jako da mi je skoro slomio rebra. Ivan me pogledao s ponosom koji već dugo nisam vidjela u njegovim očima.

Ali znam da nismo jedini. Znam da ima još stotinu Ivana, Lana i Filipa po cijeloj Hrvatskoj i Bosni koji svaku večer broje kriške kruha i nadaju se boljem sutra.

Ponekad se pitam – koliko još možemo izdržati prije nego što nas ova tišina potpuno proguta? Ima li netko tko razumije ovu bol majke koja ne može nahraniti svoju djecu?