Cvjetovi na mojoj haljini, suze na obrazima: Moja noć srama i snage – priča Lejle iz sarajevske gimnazije
“Lejla, šta ti to imaš na sebi?” – glas profesorice Hadžibegović odjeknuo je kroz salu, dok su svi pogledi pali na mene. Stajala sam na sredini školske dvorane, okružena balonima i šarenim svjetlima, u svojoj cvjetnoj haljini koju mi je mama sašila za ovu posebnu noć. Osjećala sam kako mi obrazi gore, a ruke mi drhte dok pokušavam sakriti suze koje su već prijetile da poteku.
“To nije prikladno za školsku priredbu!” nastavila je profesorica, a šapat i smijeh prolazio je kroz redove mojih školskih kolega. Neki su se okrenuli, drugi su buljili u mene kao da sam učinila nešto strašno. “Lejla, molim te, napusti salu dok ne dođeš u primjerenoj odjeći.”
Nisam mogla vjerovati. Haljina je bila skromna, dužine do koljena, s nježnim plavim i bijelim cvjetovima. Mama ju je šila danima, ponosna što će njena kćerka imati nešto posebno za maturski ples. Osjećala sam se kao princeza – barem do tog trenutka.
Izašla sam iz dvorane, pokušavajući ne zaplakati pred svima. Na hodniku sam čula Lejlu kako šapuće Amilu: “Pa šta joj fali? Ovo je Sarajevo, nije London!” Ali profesorica nije popuštala. “Pravila su pravila!” viknula je za mnom.
Na parkiralištu je bilo hladno. Sjedila sam na betonskoj klupi, stisnuvši torbicu u krilu. Suze su mi klizile niz obraze dok sam gledala u svjetla grada. Osjećala sam se izdano – ne samo od škole, nego i od društva koje uvijek traži razlog da nekoga ponizi. U tom trenutku nisam imala snage ni da nazovem mamu. Zgrčila sam se, pokušavajući sakriti lice od prolaznika.
Izvadila sam mobitel i drhtavim prstima nazvala Ajlu. “Ajla… izbacili su me… zbog haljine…”
S druge strane čula sam tišinu, a onda njen glas: “Lejla, gdje si? Dolazim odmah! Ne brini, nisi sama!”
Dok sam čekala Ajlu, razmišljala sam o svemu što sam prošla ove godine. Tata je ostao bez posla, mama radi dva posla da nas prehrani. Haljina nije bila samo komad odjeće – bila je simbol svega što smo prošli zajedno. Sjećam se kako me mama tješila: “Neka vide da si posebna! Neka vide da imaš hrabrosti biti svoja!”
Ali sada sam se osjećala kao da je ta hrabrost bila kazna.
Ajla je stigla za deset minuta. Trčala je prema meni, zagrlila me bez riječi. “Ne mogu vjerovati da su to uradili!” viknula je ljutito. “Znaš šta? Idemo kod mene! Pravit ćemo svoj bal!”
U njenoj sobi pustile smo muziku s mobitela i plesale bosi po tepihu. Ajla je obukla svoju staru haljinu iz osnovne škole – bila je preuska i smiješna, ali nas to nije zanimalo. Smijale smo se kroz suze, osjećajući olakšanje što barem jedna osoba razumije kako mi je.
Kasnije te noći, dok smo ležale na podu i gledale u strop, Ajla me pitala: “Zašto uvijek moraš biti drugačija? Zar ti nije lakše da se uklopiš?”
Zastala sam. “Ne znam… Možda zato što ne želim biti kao svi drugi. Možda zato što želim da ljudi vide mene, a ne samo ono što nosim ili odakle dolazim.”
Sutradan u školi bilo je još gore. Neki su me podržali – Amil mi je šapnuo: “Super ti je bila haljina.” Ali većina je šutjela ili izbjegavala moj pogled. Profesorica Hadžibegović me pozvala u kabinet.
“Lejla,” rekla je tiho, “znam da ti nije bilo lako sinoć. Ali pravila su tu zbog svih nas.”
“A gdje su pravila za dostojanstvo? Za poštovanje? Za razumijevanje?” pitala sam kroz suze.
Profesorica je uzdahnula: “Nekad ni mi odrasli ne znamo sve odgovore.”
Kod kuće me mama dočekala zagrljajem. “Neka si ti meni živa i zdrava. Haljina će opet biti nošena – možda na tvojoj promociji na fakultetu!”
Tata je samo šutio, ali kasnije mi je ostavio poruku na stolu: “Ponosan sam na tebe što si ostala svoja. Svijet treba više takvih kao ti.”
Dani su prolazili, ali osjećaj srama i nepravde nije nestajao. Počela sam pisati blog o svom iskustvu – isprva anonimno, ali ubrzo su mi se javile druge djevojke iz Sarajeva i Mostara koje su prošle slično. Neke zbog marame, neke zbog boje kože ili jezika kojim govore kod kuće.
Jedne večeri dobila sam poruku od djevojke iz Tuzle: “Hvala ti što si napisala ovo. Osjećam se manje sama.”
Shvatila sam tada da moj sram nije samo moj – da nas ima mnogo koji se borimo za pravo da budemo ono što jesmo.
Ponekad se pitam: Da li će ikada doći dan kada će cvjetovi na mojoj haljini biti samo cvjetovi – a ne razlog za osudu? Da li ćemo ikada moći biti svoji bez straha od srama?
Šta vi mislite – koliko još moramo čekati da društvo prihvati različitost kao bogatstvo, a ne prijetnju?