Kad krv nije voda, ali ni spas: Moja priča o suživotu s rođakinjom
“Opet si ostavila šalicu na stolu! Koliko puta ti moram reći da to ne podnosim?” viknula sam, a glas mi je odjeknuo kroz mali stan u Novom Zagrebu. Anja je samo slegnula ramenima, pogledala me onim svojim umornim očima i nastavila tipkati po mobitelu. U tom trenutku, dok sam stajala nasred dnevnog boravka, osjećala sam se kao da mi je netko izmaknuo tlo pod nogama. Zar je moguće da smo se ovako udaljile u samo tri mjeseca?
Kad mi je Anja predložila zajednički život, bila sam oduševljena. Obećavale smo si večeri uz filmove, dijeljenje troškova i podršku u svim životnim krizama. Stan u kojem sam živjela bio je preskup za mene samu, a ona je upravo dobila posao u Zagrebu. “Bit će nam super! Pa mi smo kao sestre!” rekla je tada, a ja sam joj povjerovala.
Prvi tjedni bili su puni smijeha i planova. Kuhale smo zajedno, dijelile brige o poslu i ljubavi, a navečer bismo satima razgovarale na balkonu uz pivo. No, ubrzo su se pojavile prve pukotine. Anja je ostavljala prljavo posuđe po stanu, stalno kasnila s plaćanjem režija i dovodila prijatelje bez najave. Ja sam, s druge strane, bila opsjednuta redom i tišinom nakon napornog dana u banci.
Jedne večeri, dok sam pokušavala zaspati, čula sam kako Anja i njezina prijateljica Iva glasno komentiraju moj “dosadni život”. “Ma pusti je, ona je uvijek bila štreberica. Samo posao i posao…” rekla je Iva, a Anja se nasmijala. Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima. Nisam mogla vjerovati da tako misli o meni.
Sljedećeg jutra pokušala sam razgovarati s Anjom.
“Anja, možemo li popričati? Osjećam da se udaljavamo…”
Pogledala me preko ruba šalice kave. “Ma daj, ne dramatiziraj. Sve je ok. Samo si malo napeta zadnjih dana.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom stanu.
Kako su tjedni prolazili, napetost je rasla. Počele smo se svađati oko sitnica: tko je potrošio zadnje mlijeko, tko nije iznio smeće, tko je ostavio upaljeno svjetlo. Svaka svađa završavala je šutnjom koja bi trajala danima.
Jednog dana došla sam kući ranije i zatekla Anju kako pretražuje moju ladicu s dokumentima.
“Što radiš?!” viknula sam.
Trznula se i ispustila fascikl na pod. “Tražila sam punjač… mislila sam da si ga tu ostavila.”
Nisam joj povjerovala. Znala sam da nešto skriva.
Te noći nisam mogla spavati. Prisjećala sam se djetinjstva kad smo bile nerazdvojne. Sjetila sam se kako smo zajedno bježale s nastave i dijelile tajne o prvim simpatijama. Kako smo od tih djevojčica postale dvije strankinje pod istim krovom?
Vrhunac je došao kad mi je iz banke stigla opomena za neplaćenu ratu kredita. Anja mi je mjesecima uvjeravala da redovito uplaćuje svoj dio, ali novca nije bilo na računu.
“Anja, gdje su moji novci?” pitala sam drhteći od bijesa.
Pogledala me bez trunke srama. “Morala sam posuditi za auto. Vratit ću ti čim mogu. Pa nismo valjda stranci!”
U tom trenutku shvatila sam da više ne mogu tako dalje. Nije bilo važno što smo obitelj – povjerenje je nestalo.
Nekoliko dana kasnije sjela sam za stol s Anjom.
“Mislim da bi trebala pronaći drugi stan. Ovo više nema smisla ni za jednu od nas.”
Nije ništa rekla. Samo je ustala i otišla u svoju sobu.
Tjedan dana kasnije iselila se bez pozdrava.
Stan je bio tih, ali osjećaj olakšanja bio je jači od tuge. Prvi put nakon dugo vremena mogla sam disati punim plućima.
Danas, kad sjedim sama na balkonu i gledam svjetla grada, pitam se: Jesam li pogriješila što sam stavila obitelj ispred vlastitog mira? Je li krv zaista gušća od vode – ili su granice ipak nužne, čak i među najbližima?