Miris izdaje: Priča o slobodi i boli
“To je samo kolegica s posla, Alma!” izgovorio je prebrzo, pogledavajući u stranu, kao da traži izlaz iz vlastite laži. Miris njenih parfema još je lebdio u zraku, sladak i težak, nepoznat, kao da je netko otvorio prozor u tuđi život. Stajala sam ispred njih u restoranu “Stari most” u Sarajevu, gdje smo godinama slavili godišnjice i rođendane. Sad sam bila samo promatračica vlastitog poraza.
Nisam plakala. Nisam ni vikala. Samo sam gledala kako se svijet oko mene ruši, ali ovaj put bez buke. Prije tjedan dana moj muž, Dario, spakirao je kofere i otišao k njoj – mlađoj, ljepšoj, možda i sretnijoj. Prvo sam mislila da će me bol slomiti, ali umjesto toga osjetila sam olakšanje. Kao da mi je netko skinuo okove s ruku. Prvi put nakon dvadeset godina braka mogla sam disati.
Ali onda je zazvonio telefon. “Alma? Ovdje je Edin… Sjećaš se mene s faksa?” Njegov glas bio je topao, poznat, kao šalica kave u hladno jutro. Pozvao me na kavu, rekao da mu treba društvo, da se i on osjeća izgubljeno nakon razvoda. Pristala sam bez razmišljanja. Trebala mi je promjena, netko tko me ne gleda kao žrtvu.
Dogovorili smo se naći u restoranu gdje sam sada stajala, ali nisam očekivala da ću ga vidjeti s drugom ženom. Njihovi pogledi bili su prebliski, smijeh previše iskren. Kad me ugledao, Edin je ustao prebrzo, a ona je spustila pogled na stolnjak.
“Alma! Nisam znao da ćeš doći ovako rano… Ovo je Sanja, kolegica iz firme,” rekao je i pokušao me zagrliti. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu.
“Nema veze, Edine. Vidim da si zauzet,” odgovorila sam hladno i okrenula se prema izlazu. U glavi mi je odzvanjao isti onaj osjećaj izdaje koji me pratio cijeli život – prvo otac koji je otišao kad sam imala deset godina, zatim muž koji je izabrao drugu ženu, a sada i prijatelj kojem sam vjerovala.
Vani je padala kiša. Hodala sam polako prema tramvajskoj stanici, osjećajući kako mi se suze miješaju s kapima kiše na licu. Sjećanja su navirala – prvi poljubac s Dariom ispod stare lipe u Mostaru, Edinove poruke dok smo zajedno učili za ispite, majčina utjeha kad bi tata kasnio kući.
Kod kuće me dočekala tišina. Djeca su odrasla i otišla svojim putem – Lejla studira u Zagrebu, a Amar radi u Njemačkoj. Ostala sam sama sa zidovima koji su pamtili bolje dane. Skuhala sam sebi čaj i sjela za kuhinjski stol.
Telefon je opet zazvonio. Bila je to Lejla.
“Mama, jesi dobro? Tata mi je pisao… Kaže da mu nedostajemo.” Glas joj je bio tih.
“Dobro sam, dušo. Tata će uvijek biti tata, ali moraš znati da ponekad ljudi odlaze jer ne znaju ostati,” odgovorila sam i osjetila kako mi glas podrhtava.
“A ti? Jesi li ti ostala ili si otišla?” pitala je Lejla.
Nisam znala što reći. Jesam li ostala vjerna sebi ili sam cijeli život čekala da me netko spasi?
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila i svemu što tek mogu pronaći. Ujutro sam odlučila otići na tržnicu. Trebalo mi je nešto stvarno – miris svježeg voća, galama prodavača, osmijeh nepoznatih ljudi.
Na tržnici sam srela staru susjedu Fikretu.
“Alma, draga moja! Čujem da si sama sad… Znaš šta? Nije to kraj svijeta! Kad me moj Haso ostavio zbog one konobarice iz kafane, mislila sam da ću umrijeti od srama. A vidi me sad – imam svoj vrt, svoje kokoši i mir u duši!”
Nasmijala sam se prvi put nakon dugo vremena.
“Fikreta, možda si u pravu… Možda tek sad počinje moj život,” rekla sam joj iskreno.
Vratila sam se kući s vrećicama punim povrća i novom nadom u srcu. Odluka je pala – više neću čekati da me netko voli ili spasi. Počela sam pisati dnevnik, upisala tečaj slikanja i prijavila se za volontiranje u lokalnom domu za starije osobe.
Jedne večeri Edin mi je poslao poruku: “Žao mi je zbog onog dana. Sanja mi nije ništa više od kolegice. Možemo li popiti kavu kao prijatelji?”
Dugo sam gledala u ekran prije nego što sam odgovorila: “Možda jednog dana. Sad moram naučiti biti sama sa sobom.”
Svaki dan bio je nova borba – protiv samoće, protiv sumnji, protiv prošlosti koja me vukla nazad. Ali svaki dan bio je i nova prilika za slobodu.
Ponekad se pitam: Je li izdaja uvijek kraj ili može biti početak nečeg boljeg? Možemo li ikada potpuno oprostiti onima koji su nas povrijedili – ili sebi što smo im vjerovali?