Ispod Iste Strehe: Kako Me Suprugova Prevara S Najboljom Prijateljicom Slomila

“Ne laži me, Ivane! Vidjela sam vas!” vrisnula sam, glas mi je drhtao, a ruke su mi bile hladne kao led. Stajala sam nasred dnevnog boravka, dok je Ivan zurio u mene s onim svojim poznatim pogledom – mješavinom krivnje i bijesa. Lejla je sjedila na rubu kauča, glave pognute, šutjela je kao da će nestati ako dovoljno dugo ne diše.

Nikada nisam mislila da će moj život postati ovakav. Dvadeset godina braka, dvoje djece, zajednički kredit za stan na periferiji Zagreba, vikendi kod svekrve u Bosanskoj Gradišci, i sve one sitnice koje čine svakodnevicu – sve je to nestalo u jednom trenutku. Sve ono što sam gradila, žrtve koje sam podnijela za našu obitelj, srušile su se kao kula od karata kad sam otvorila vrata spavaće sobe ranije tog dana.

Bilo je to sasvim obično jutro. Djeca su otišla u školu, Ivan je rekao da radi od kuće jer ima važan Zoom sastanak. Ja sam otišla do tržnice po svježe jagode – Lejla ih obožava, a trebala je navratiti na kavu. Kad sam se vratila, vrata su bila pritvorena. Čula sam smijeh iz sobe. Smijeh koji sam prepoznala – Lejlin zarazni smijeh i Ivanov tihi šapat. Nisam željela vjerovati, ali srce mi je već znalo istinu prije nego što su mi oči potvrdile ono što nikada nisam htjela vidjeti.

“Nije on kriv, ja sam…” počela je Lejla tiho, ali nisam joj dala da završi.

“Obje ste krive! Ti si mi bila sestra koju nikad nisam imala! Zajedno smo plakale kad mi je mama umrla, zajedno smo slavile kad si rodila Amara! Kako si mogla?”

Ivan je šutio. Nikada nije bio dobar s riječima kad bi trebalo priznati pogrešku. Samo je gledao kroz prozor, kao da će mu pogled na sivilo zagrebačkog jutra dati odgovor na pitanje koje ni sam ne zna.

Te noći nisam spavala. Djeca su osjetila napetost, ali nisam imala snage ništa reći. Sara me pitala: “Mama, zašto si plakala?” Samo sam je zagrlila i rekla da me boli glava. Kako djetetu objasniti da joj se svijet ruši?

Sljedećih dana Ivan je pokušavao razgovarati sa mnom. “Nije to ništa ozbiljno… Bila je greška… Ti i ja smo prošli kroz toliko toga…” Ali svaka njegova riječ bila je kao sol na ranu. Nisam mogla zaboraviti slike iz sobe – njih dvoje, moji najbliži ljudi, zajedno u mom krevetu.

Lejla mi je slala poruke: “Molim te, oprosti mi… Nisam htjela… Sve je izmaklo kontroli…” Nisam odgovarala. Nisam znala što bih joj rekla. U meni se miješala tuga i bijes, ali najviše osjećaj izdaje. Zar sam toliko malo vrijedila? Zar su moje žrtve bile uzaludne?

Moja sestra Ana dolazila je svaki dan. Donosila bi pitu od jabuka i pokušavala me natjerati da jedem. “Ne smiješ se slomiti zbog njih! Misli na Saru i Davida! Oni te trebaju!” Ali kako biti jaka kad ti srce puca na komade?

Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam na balkon s čašom vina i gledala svjetla grada. Sjetila sam se svih onih godina kad smo Ivan i ja sanjali o zajedničkom životu. Kad smo štedjeli za prvi auto, kad smo zajedno birali pločice za kupaonicu, kad smo se svađali oko toga hoćemo li ljetovati u Makarskoj ili kod njegovih u Bosni. Sve te sitnice činile su naš život stvarnim. A sada? Sada sam bila samo prazna ljuska žene koja više ne zna tko je.

Najgore od svega bilo je što nisam imala s kim podijeliti bol. Moja najbolja prijateljica postala je moj najveći neprijatelj. U maloj zajednici svi sve znaju – već su počeli šaptati po zgradi. “Jesi čula za Ivana i Lejlu? Kažu da su ih uhvatili…” Nisam mogla podnijeti poglede susjeda, ni sažaljenje ni zluradost.

Jednog dana odlučila sam otići kod psihologinje. Nije bilo lako priznati da trebam pomoć, ali osjećala sam da ću poludjeti ako ne progovorim. “Morate oprostiti sebi što niste ništa primijetili ranije”, rekla mi je dr. Jurić. “Niste vi krivi za tuđu izdaju.” Te riječi su mi ostale urezane u pamćenje.

Ivan se iselio nakon mjesec dana. Djeca su plakala, a ja sam pokušavala biti jaka pred njima. Lejlu više nisam vidjela – preselila se kod sestre u Mostar. Ostala sam sama u stanu punom uspomena koje su sada boljela više nego ikad.

Polako sam počela graditi novi život. Prijavila sam se na tečaj slikanja u kulturnom centru, upoznala nove ljude, počela trčati po Jarunu svako jutro prije posla. Nije bilo lako – svaka pjesma na radiju podsjećala me na Ivana, svaka žena s kovrčavom kosom podsjećala me na Lejlu.

Ali jednog jutra, dok sam trčala uz obalu Save i gledala sunce kako izlazi iznad grada, shvatila sam da još uvijek imam sebe. Da vrijedim više nego što su oni mislili. Da mogu biti dobra majka svojoj djeci i bez njega. Da mogu ponovno vjerovati ljudima – možda ne odmah, ali jednog dana sigurno.

Ponekad se pitam: Jesam li mogla nešto spriječiti? Jesam li previše vjerovala? Ili jednostavno neke izdaje ne možemo predvidjeti? Možda vi imate odgovor.