Ispovijest pod kestenom: Kad sam saznala da volim njegovog muža
“Ne mogu više šutjeti, Ana. Moram ti reći istinu, makar me zamrzila zauvijek.” Sanjin glas drhtao je dok smo stajale pod starim kestenom ispred moje zgrade u Zagrebu. Kiša je lagano sipila, a ja sam osjećala kako mi se srce steže. Pogledala sam je, zbunjena i već pomalo uplašena. Sanja i ja smo bile nerazdvojne još od osnovne škole u Travniku. Dijelile smo prve simpatije, prve tuge, sve tajne. Nikada nisam posumnjala da bi nešto moglo stati između nas.
“Sanja, što je bilo?” upitala sam tiho, pokušavajući prikriti drhtavicu u glasu.
Pogledala me kroz suze. “Zaljubila sam se u Ivana. Tvojeg muža.”
U tom trenutku vrijeme je stalo. Zvuk automobila, kiše, dječje vike iz obližnjeg parka – sve je nestalo. Samo njezine riječi odzvanjale su mi u glavi. Ivan? Moj Ivan? Moj suprug s kojim sam provela dvadeset i dvije godine, s kojim sam podigla dvoje djece, s kojim sam gradila svaki kutak našeg doma na Trešnjevci?
“Šališ se?” uspjela sam izustiti, ali Sanja je odmahivala glavom.
“Ne mogu više živjeti s tim teretom. Znam da je pogrešno. Nikada mu nisam rekla ništa… ali osjećaji su tu. I svaki put kad vas vidim zajedno, boli me.”
Osjetila sam kako mi se noge tresu. Sjetila sam se svih onih večeri kad je Sanja dolazila na kavu, kad smo zajedno slavili rođendane djece, kad smo ljetovali na Pagu svi skupa. Je li tada već gledala Ivana drugačije? Jesam li bila slijepa?
“Zašto mi to sada govoriš? Što želiš od mene?” pitala sam kroz suze koje su mi navrle na oči.
“Ništa… Samo da znaš. Da ne misliš da sam ti lagala ili da ti nešto radim iza leđa. Nisam mu nikad prišla… ali ne mogu više biti tvoja prijateljica i gledati vas zajedno. Moram otići iz tvog života.”
Sanja je otrčala niz ulicu, ostavljajući me samu pod kestenom. Kiša je postajala sve jača, ali ja se nisam mogla pomaknuti. Osjećala sam se izdano, povrijeđeno, ali i zbunjeno. Je li moguće da netko koga voliš kao sestru može poželjeti tvoj život? Tvoju sreću?
Te večeri Ivan je došao kući kasno s posla. Djeca su već spavala. Sjela sam za kuhinjski stol i gledala ga kako skida kaput.
“Jesi dobro? Izgledaš kao da si plakala,” pitao je zabrinuto.
“Moramo razgovarati,” rekla sam tiho.
Ispričala sam mu sve – svaku riječ, svaki pogled koji mi se sada činio sumnjivim. Ivan je bio šokiran.
“Ana, kunem ti se, nikada nisam ni pomislio… Sanja mi je prijateljica kao i tebi! Kako možeš misliti da bih…”
Prekinula sam ga: “Ne mislim ništa! Samo… ne znam kome više vjerovati.”
Te noći nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike prošlih godina – Sanja koja tješi Ivana kad mu je otac umro, Sanja koja pomaže oko djece dok sam bila u bolnici, Sanja koja donosi kolače za Božić. Jesam li bila naivna? Jesam li previše vjerovala ljudima?
Sljedećih dana izbjegavala sam sve – prijatelje, susjede, čak i Ivana. Djeca su primijetila da nešto nije u redu.
“Mama, zašto si tužna?” pitala me kćerka Lucija.
Nisam znala što reći. Kako objasniti djetetu da te najbolja prijateljica može izdati bez da išta učini? Da ljubav nije uvijek čista i jednostavna?
Ivan se trudio oko mene više nego ikad prije – donosio mi cvijeće, kuhao večere, predlagao zajedničke šetnje po Jarunu. Ali između nas je ostao zid nepovjerenja koji nisam znala kako srušiti.
Jednog dana dobila sam poruku od Sanje: “Oprosti mi što sam ti uništila povjerenje. Volim te kao sestru i uvijek ću te voljeti. Odlazim u Rijeku kod sestre na neko vrijeme. Nadam se da ćeš mi jednog dana oprostiti.”
Nisam joj odgovorila. Nisam znala mogu li ikada oprostiti.
Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što sam skupila snage ponovno razgovarati s Ivanom o svemu.
“Znaš,” rekla sam mu dok smo šetali Maksimirom, “nije problem samo u Sanji. Problem je što sam shvatila koliko nam život može biti krhak. Koliko malo treba da sve što si gradio godinama nestane u jednom trenutku.” Ivan me zagrlio i šutjeli smo dugo.
Danas, godinu dana kasnije, još uvijek osjećam posljedice te ispovijesti. Povjerenje se teško vraća, a prijateljstva još teže zacjeljuju.
Ponekad se pitam – jesmo li svi mi samo ljudi koji griješe ili postoje granice koje se ne smiju prijeći? Može li prava ljubav preživjeti izdaju prijateljstva? Što biste vi učinili na mom mjestu?