Moj najbolji prijatelj oženio je mog bivšeg, a onda je otkrio njegovu pravu namjeru

“Ana, moram ti nešto reći…” Ivana je šaptala, a oči su joj bile crvene od suza. Sjedile smo u malom kafiću na Trešnjevci, gdje smo nekad zajedno pile kave i smijale se sitnicama. Sada je između nas zjapila tišina, gusta i teška, kao magla u prosinačko jutro. Nisam znala što očekivati, ali srce mi je već počelo brže kucati. “Davor… on…” zastala je, a ja sam osjetila kako mi se dlanovi znoje. “On želi otići od mene. Zbog tebe.”

Zrak mi je iznenada postao pregust. Pogledala sam je, tražeći tragove šale, ali Ivana nije bila tip koji bi se šalio na ovakav način. “Ivana, ne razumijem…” prošaptala sam, iako sam u dubini duše znala da je sve istina. Davor je bio moj prvi ozbiljan dečko, ljubav iz studentskih dana. Voljeli smo se ludo, ali i svađali još luđe. Na kraju je otišao, govoreći da mu treba netko tko će ga razumjeti, netko tko neće stalno sumnjati u njega. Nisam znala da će taj netko biti moja najbolja prijateljica.

Godinama sam pokušavala zaboraviti. Preselila sam se u Sarajevo, zaposlila se u jednoj marketinškoj agenciji, gradila novi život. Ivana i ja smo ostale u kontaktu, ali nikad više nismo bile bliske kao prije. Kad mi je javila da se udaje za Davora, osjećala sam se izdano, ali sam joj čestitala. Nisam htjela biti ona ogorčena bivša koja kvari sreću drugima. “Samo želim da si sretna,” slagala sam tada, a ona je povjerovala.

Sada, dok je sjedila preko puta mene, shvatila sam da je cijelo vrijeme i ona lagala sebi. “Ana, on nikad nije prestao pričati o tebi. U početku sam mislila da je to normalno, da je to samo prošlost. Ali onda… počeo je dolaziti kasno kući, skrivati poruke, a kad sam ga pitala što se događa, rekao je da mu nedostaješ. Da je pogriješio.”

Osjetila sam kako mi se želudac okreće. “Ivana, ja nisam imala pojma…” pokušala sam, ali ona me prekinula. “Znam. Zato sam i došla. Ne mogu više živjeti u laži. Zaslužujem znati istinu. Jesi li ga ikad preboljela?”

Pitanje me pogodilo kao šamar. Jesam li ga preboljela? Toliko sam se trudila uvjeriti samu sebe da jesam, ali svaki put kad bih čula njegovo ime, nešto bi mi zadrhtalo u grudima. “Ne znam,” priznala sam tiho. “Možda nikad neću. Ali to ne znači da ga želim natrag.”

Ivana je obrisala suze i nasmijala se kroz bol. “Znaš, kad sam ga upoznala, mislila sam da sam pronašla nekog tko će me voljeti onako kako ti nikad nisi mogla. Ali sada vidim da je on uvijek bio tvoj, samo sam ja to ignorirala.”

Sjetila sam se dana kad sam prvi put upoznala Ivanu. Bile smo klinke iz susjedstva, dijelile smo sve – od tajni do starih traperica. Kad je moj otac otišao od kuće, Ivana je bila ta koja me tješila, donosila mi čokoladu i pričala viceve dok nisam zaspala. Nikad nisam mislila da će nas muškarac razdvojiti.

“Ivana, žao mi je. Zbilja mi je žao,” rekla sam, ali ona je odmahnuo glavom. “Nije tvoja krivnja. On je taj koji ne zna što želi. Znaš li da je prije mjesec dana došao kući i rekao mi da odlazi u Sarajevo zbog posla? Mislila sam da ide k tebi.”

Zapanjeno sam je pogledala. “Nije bio kod mene. Nisam ga vidjela godinama.”

“Znam. Provjerila sam. Ali to što je lagao… to mi je bilo dovoljno. Počela sam sumnjati u sve. U naš brak, u sebe, u tebe.”

Tišina je ponovno pala među nas. Gledala sam kroz prozor, promatrajući ljude kako prolaze, nesvjesni drame koja se odvija za ovim stolom. “Što ćeš sada?” upitala sam je.

Ivana je duboko udahnula. “Ne znam. Možda je vrijeme da mislim na sebe. Možda je vrijeme da se maknem od svega što me podsjeća na njega.”

Osjetila sam olakšanje, ali i tugu. Zajedno smo prošle toliko toga, a sada nas je jedan muškarac gotovo uništio. “Znaš, Ana, uvijek sam ti zavidjela na tvojoj snazi. Ti si uvijek znala što želiš. Ja sam uvijek bila ona koja se prilagođava. Možda je vrijeme da i ja budem malo sebična.”

Nasmiješila sam se, prvi put iskreno nakon dugo vremena. “Zaslužuješ biti sretna, Ivana. I zaslužuješ nekoga tko će te voljeti zbog tebe, a ne zbog onoga što mu možeš pružiti.”

Nakon tog razgovora, Ivana je otišla iz Zagreba. Preselila se kod sestre u Rijeku, pronašla novi posao i počela ispočetka. Davor mi se javio nekoliko puta, pokušavao me uvjeriti da je sve bila greška, da je on sada shvatio što želi. Nisam mu odgovorila. Nisam htjela ponovno prolaziti kroz istu bol.

Moja majka je rekla: “Ana, život ti uvijek daje drugu šansu, ali ne moraš je uvijek iskoristiti.” Sjetila sam se tih riječi svaki put kad bih pomislila na Davora. Možda je ljubav ponekad samo navika, a možda je prava snaga u tome da znaš kad trebaš pustiti.

Danas, kad pogledam unatrag, pitam se: Jesmo li mi žene na Balkanu osuđene da uvijek biramo između ljubavi i prijateljstva? Ili je vrijeme da naučimo birati sebe? Što biste vi učinili na mom mjestu?