Nakon 25 godina: Tko je zauzeo moje mjesto?
“Ne možeš mi to napraviti, Ivane!” glas mi je drhtao dok sam stajala nasred kuhinje, stisnutih šaka, gledajući ga kako mirno pije kavu. “Nisam ti ništa napravio, Jasmina. Samo… više ne ide. Znaš i sama.” Njegove riječi odzvanjale su mi u glavi još mjesecima nakon što je otišao iz našeg stana u Novom Zagrebu. Nije bilo vike, nije bilo suza pred djecom – samo tišina, ona gusta, teška tišina koja ostane kad se ljubav ugasi.
Nakon 25 godina braka, mislila sam da sam spremna na sve. Djeca su već odrasla – Ana studira u Sarajevu, Filip radi u Osijeku. Ostala sam sama s našim psom, starim Benom, i osjećajem da sam potrošila pola života na nešto što je nestalo bez traga. Prijateljice su govorile: “Jasmina, sad si slobodna! Možeš putovati, raditi što želiš!” Ali ja nisam znala što želim. Nisam znala tko sam bez njega.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Navikla sam se na tišinu u stanu, na večere za jednu osobu, na poruke od djece koje završavaju s “pazi na sebe”. Počela sam čak i uživati u dugim šetnjama Jarunom, u kavi s kolegicama iz škole. Pomislila sam – možda stvarno mogu biti dobro.
A onda sam ih vidjela.
Bila je subota popodne, išla sam natočiti gorivo na benzinsku kod Savskog mosta. Ispred mene – Ivan i ona. Smijali su se, držali za ruke kao tinejdžeri. Srce mi je preskočilo. Nisam mogla disati. A onda sam shvatila tko je ona – Mirela. Moja Mirela. Prijateljica iz djetinjstva, kuma mojoj Ani, žena kojoj sam povjeravala sve svoje strahove i radosti.
Sakrila sam se iza police s čokoladicama i gledala ih kako ulaze u auto. Ivan joj je otvarao vrata, ona ga je poljubila u obraz. Osjetila sam mučninu, kao da mi se cijeli svijet preokrenuo naglavačke. Nisam bila spremna na to. Nisam bila spremna da baš ona zauzme moje mjesto.
Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi su mi se vrtjele slike s naših zajedničkih ljetovanja na Jadranu, rođendana djece, večera kod Mirele gdje smo zajedno kuhale sarme i smijale se do suza. Sjetila sam se kako mi je prije samo nekoliko tjedana slala poruke: “Jasmina, drži se! Ako ti što treba, tu sam.”
Sljedećih dana izbjegavala sam sve zajedničke prijatelje. Nisam odgovarala na pozive ni poruke. Djeca su primijetila da nešto nije u redu, ali nisam im htjela reći istinu. Kako im objasniti da je njihova kuma sada s njihovim ocem? Kako im reći da me više boli izdaja prijateljice nego gubitak muža?
Jedne večeri zazvonio je mobitel. Mirela.
“Jasmina… molim te, javi se. Moramo razgovarati.”
Nisam htjela razgovarati. Nisam htjela čuti njezina opravdanja. Ali znala sam da neću imati mira dok joj ne pogledam u oči.
Sjele smo u mali kafić blizu Trga bana Jelačića. Mirela je izgledala nervozno, igrala se prstenom na ruci.
“Znam da si ljuta… Znam da nema opravdanja za ovo što smo napravili,” počela je tiho. “Ali nije bilo planirano. Sve se dogodilo nakon vašeg razvoda… Ivan mi se javio kad si ti otišla kod Ane u Sarajevo…”
Gledala sam je bez riječi. Suze su mi navirale na oči, ali nisam htjela plakati pred njom.
“Znaš li koliko si mi značila?” pitala sam je napokon. “Znaš li koliko boli kad shvatiš da si cijelo vrijeme bila slijepa? Da si vjerovala ljudima koji su te izdali?”
Mirela je spustila pogled.
“Znam… I žao mi je više nego što možeš zamisliti. Ali… Ivan i ja… jednostavno smo kliknuli. Nisam htjela da te povrijedim.”
Nisam joj vjerovala. Ili možda jesam – možda stvarno nije htjela povrijediti nikoga, ali život nekad napravi od nas izdajnike i kukavice.
Nakon tog razgovora osjećala sam se prazno. Kao da više nemam nikoga svog – ni muža, ni prijateljicu, ni iluziju o sretnom životu koji sam gradila godinama.
Dani su prolazili sporo. Počela sam izbjegavati čak i vlastitu djecu – nisam im htjela prenositi svoju gorčinu. Jedne večeri Filip me nazvao:
“Mama, što se događa? Ana kaže da si čudna zadnjih dana.”
“Ništa, sine… Samo mi treba malo vremena za sebe.”
Ali istina je bila da nisam znala kako dalje. U školi su kolegice šaputale iza leđa – svi su znali za Ivana i Mirelu prije mene.
Jednog dana odlučila sam otići kod psihologinje. Prvi put u životu priznala sam sebi da ne mogu sama nositi ovaj teret.
“Jasmina,” rekla mi je psihologinja Sanja, “izdaja boli najviše kad dolazi od onih kojima najviše vjerujemo. Ali to ne znači da ste vi manje vrijedni ili manje voljeni. Dajte sebi vremena.”
Počela sam pisati dnevnik – zapisivala sve što osjećam, sve što me boli i sve čega se bojim. Polako sam shvaćala da moram oprostiti sebi što nisam vidjela znakove ranije, što sam vjerovala ljudima koji to nisu zaslužili.
Jednog jutra probudila sam se i shvatila da mogu disati bez bola u prsima. Da mogu popiti kavu na balkonu i uživati u mirisu proljeća bez da mislim na njih dvoje.
Možda nikad neću potpuno preboljeti izdaju – ali naučila sam živjeti s njom.
Ponekad se pitam: Jesmo li svi mi samo prolaznici u tuđim životima? I koliko zapravo poznajemo one koje volimo?