Tri ljubavi mog života: Ivanova potraga kroz bol i iscjeljenje

“Ne možeš me opet ostaviti, Robert!” vikao sam dok su se vrata tresla od njegovog izlaska. Kiša je tukla po prozoru našeg malog stana u Zagrebu, a ja sam stajao bos na hladnim pločicama, drhteći više od tuge nego od zime. Nije se okrenuo. Samo je nestao niz stubište, ostavljajući za sobom miris njegove kolonjske i neizgovorene riječi.

Tada sam prvi put osjetio što znači biti potpuno sam. Robert je bio moja prva velika ljubav – onaj za kojeg sam mislio da će trajati zauvijek. Upoznali smo se na fakultetu, na proslavi Dana državnosti. Sjećam se kako je nosio crvenu majicu s natpisom “Volim Hrvatsku” i smijao se glasno, bez srama. Ja sam bio povučeniji, uvijek s knjigom pod rukom, ali njega je privukla moja tišina. “Ti si kao rijeka Una – miran izvana, ali dubok iznutra,” rekao mi je jednom.

Naši su dani bili ispunjeni sitnicama: zajedničkim kavama u Tkalčićevoj, šetnjama uz Savu, prepirkama oko politike i snovima o zajedničkom životu negdje na moru. Ali Robert je bio nemiran duh. Želio je više – više putovanja, više uzbuđenja, više od mene. Kad je dobio posao u Dublinu, nisam mogao poći s njim. Moja obitelj u Osijeku trebala me više nego ikad; otac mi je bio bolestan, a majka nije mogla sama.

“Ne mogu ostaviti sve zbog tebe,” rekao sam mu tada, a on je šutio. Znao sam da ga gubim, ali nisam mogao birati između ljubavi i dužnosti. Kad je otišao, mjesecima sam živio kao sjena. Prijatelji su me pokušavali izvući iz depresije, ali ništa nije pomagalo. Sve dok nisam upoznao Ninu.

Nina je bila poput proljetnog vjetra – nježna, ali dovoljno snažna da promijeni smjer mog života. Radili smo zajedno u jednoj nevladinoj organizaciji koja je pomagale izbjeglicama iz Sirije u Bosni. Ona je bila iz Tuzle, s onim prepoznatljivim bosanskim humorom i toplinom koja te odmah razoruža. “Ma hajde, Ivane, život je prekratak da ga trošiš na tugu,” govorila bi dok bi mi gurala šolju kafe pod nos.

S njom sam naučio ponovno voljeti – ali ovaj put drugačije. Nije bilo vatrometa ni velikih riječi; bila je to tiha sigurnost, osjećaj da pripadam negdje. Moja obitelj ju je obožavala. Majka bi često govorila: “Eto vidiš, sine, prava žena za tebe.”

Ali ni ova ljubav nije bila bez problema. Nina je željela djecu, a ja nisam bio siguran jesam li spreman za to. Nakon svega što sam prošao s Robertom i brigom za roditelje, osjećao sam se iscrpljeno. Počeli smo se udaljavati – ona bi ostajala duže na poslu, ja bih bježao u knjige i šetnje po Dravi.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom u njenom stanu u Sarajevu, rekla mi je: “Ivane, volim te, ali ne mogu čekati zauvijek da se odlučiš.” Pogledao sam je i znao da je to kraj. Otišao sam te noći bez riječi; nisam imao snage za još jedan oproštaj.

Treća ljubav došla je kad sam mislio da više nikad neću voljeti. Zora – ime joj je pristajalo savršeno jer je došla u moj život baš kad mi je najviše trebao novi početak. Bila je profesorica književnosti iz Splita, razvedena s malim sinom Lovrom. Upoznali smo se na književnoj večeri u Mostaru; pričali smo o Andriću i Krleži kao da smo stari prijatelji.

Zora me naučila cijeniti male trenutke: jutarnje kave na balkonu s pogledom na Neretvu, zajedničko kuhanje ručka dok Lovro crta po kuhinjskim pločicama. S njom sam prvi put osjetio mir – onaj pravi, duboki mir koji dolazi kad znaš da si prihvaćen baš takav kakav jesi.

Ali život nikad nije jednostavan. Moj otac je iznenada preminuo, a majka se razboljela. Morao sam se vratiti u Osijek kako bih brinuo o njoj. Zora nije mogla napustiti svoj posao ni sina; pokušali smo održati vezu na daljinu, ali kilometri su bili jači od nas.

Sjedim sada u praznom stanu svojih roditelja i gledam stare fotografije: Robertov osmijeh na plaži u Makarskoj, Ninin zagrljaj ispred sarajevske Vijećnice, Zorin pogled pun nade dok Lovro trči oko nas. Svaka ljubav me oblikovala; svaka me naučila nešto novo o sebi i o tome što znači voljeti.

Ponekad se pitam jesam li mogao drugačije – jesam li trebao više riskirati zbog Roberta, biti hrabriji s Ninom ili uporniji sa Zorom? Ali onda shvatim: možda nisu sve ljubavi tu da traju zauvijek. Neke su tu da nas nauče kako pustiti i zahvaliti na onome što smo imali.

Možda prava ljubav nije ona koja traje cijeli život, već ona koja nas promijeni zauvijek.

Što vi mislite – jesmo li sami krivi kad ljubav ne potraje ili jednostavno postoje trenuci kad moramo pustiti? Je li bolje voljeti pa izgubiti ili nikad ne riskirati svoje srce?