U hodniku, s dvoje djece: Noć koja je promijenila sve
“Mama, hladno mi je…” Lejlin glas drhtao je dok me povlačila za rukav. Emir je šutio, stisnut uz mene, oči širom otvorene od straha. Stajali smo u polumraku hodnika, ispod treperave žarulje, dok su mi se ruke tresle od nervoze. Sat je otkucavao dva ujutro. U džepu sam stezala mobitel, ali nisam imala koga više nazvati.
Sve je počelo prije nekoliko mjeseci, kad je Adnan izgubio posao. Prvo je bio samo nervozan, šutljiv. Onda su došle prve uvrede, pa vikanje. Djeca su se počela bojati njegovih koraka po stanu. Ja sam šutjela, nadajući se da će proći. Ali nije prošlo. Svaka večer bila je nova borba – za mir, za dostojanstvo, za komadić sreće koji sam pokušavala sačuvati za Lejlu i Emira.
Te večeri, kad je Adnan bacio tanjur prema meni i opsovao mi majku, znala sam da više ne mogu čekati. Djeca su plakala u sobi. Spakirala sam im jakne i nekoliko stvari u ruksak. Uspjela sam ih izvući iz stana dok je Adnan urlao iz dnevnog boravka: “Ako izađeš, nećeš se vratiti! Djecu ti ne dam!”
Trčali smo niz stepenice, Lejla bosa, Emir s plišanim medom pod rukom. Prva misao bila mi je – Ajla. Moja najbolja prijateljica još iz srednje škole. Ona će nas primiti, ona zna što znači biti majka. Zvala sam je dok smo stajali pred njenim vratima.
“Ajla, molim te… Adnan opet… Ne mogu više…”
Čula sam šapat s druge strane vrata. “Selma, ne mogu sad… Pavao ne želi… Kaže da nije naša stvar…”
“Ajla, molim te! Djeca su sa mnom! Nemamo gdje!”
Vrata su ostala zatvorena. Čula sam kako Pavao nešto mrmlja i kako Ajla tiho plače. Stajala sam tamo još nekoliko minuta, nadajući se da će se predomisliti. Nisu.
Spustila sam se s djecom u prizemlje. Hodnik je bio hladan i prazan. Sjedili smo na stepenicama. Lejla mi je zaspala u krilu, Emir me gledao velikim smeđim očima.
Pokušavala sam smisliti što dalje. Mama i tata žive na selu kod Bihaća – ali kako doći do njih usred noći? Novca nisam imala dovoljno ni za autobusnu kartu do Zagreba, kamo sam nekad sanjala da pobjegnem kad sve postane preteško.
Sjetila sam se Mirele iz posla – ona je uvijek govorila da bi pomogla svakome tko trpi nasilje. Ali bilo je kasno, nisam imala snage više zvati nikoga.
Sjedila sam tako satima, slušajući kako grad diše kroz prozore hodnika. S vremena na vrijeme netko bi prošao stubištem, pogledao nas ispod oka i ubrzao korak. Nitko nije pitao treba li nam pomoć.
U jednom trenutku začula sam poznati glas: “Selma? Šta radiš ovdje?” Bio je to gospodin Hasanović s trećeg kata, penzioner koji mi je često pomagao oko djece kad bih kasnila s posla.
“Gospodine Hasanoviću… nemam gdje… Adnan…”
Nije pitao ništa više. Otključao je vrata svog stana i pustio nas unutra. “Djeco, hajde, ugrijte se malo.”
U njegovom malom stanu mirisalo je na čaj od kamilice i staru Bosnu. Djeca su odmah zaspala na kauču. Ja sam sjela za stol i pustila suze da teku.
“Znaš, Selma,” rekao je tiho Hasanović dok mi je pružao šalicu čaja, “i moja rahmetli žena je bježala od svog muža prije nego što smo se upoznali. Nije lako biti žena na Balkanu.”
Nisam znala što reći. Samo sam klimnula glavom.
Ujutro sam nazvala mamu. Plakala je kad me čula: “Kćeri moja… dolazi kući.”
Hasanović nam je dao nešto novca za kartu do Bihaća i ispratio nas na autobusnu stanicu. Djeca su bila umorna, ali mirna – prvi put nakon dugo vremena.
Dok smo sjedili u autobusu prema granici, gledala sam kroz prozor kako svitanje obasjava prazne ceste i pitala se – koliko još žena sjedi po hodnicima ove zemlje, čekajući da im netko otvori vrata? Koliko nas još mora proći kroz ovo da bi društvo shvatilo da šutnja nije rješenje?
Možda nisam imala ništa osim dvoje djece i torbe s nekoliko stvari, ali imala sam nadu da negdje postoji mjesto gdje ćemo biti sigurni.
Ponekad se pitam – jesmo li mi žene same sebi najveći neprijatelji kad okrećemo glavu od tuđe boli? Ili smo samo žrtve društva koje nas uči da trpimo? Što vi mislite – ima li nade za nas ili ćemo uvijek ostati same na stepenicama?