Cvjetna haljina i suze pod reflektorima: Moja noć pod svjetlima mature
“Lana, što si to obukla?” začula sam šapat iza leđa dok sam ulazila u dvoranu hotela u Mostaru, gdje se održavala naša maturalna zabava. Srce mi je tuklo kao ludo, a ruke su mi drhtale dok sam pokušavala namjestiti naramenicu svoje cvjetne haljine koju sam s mamom birala mjesecima. Bila je to haljina iz mamine mladosti, nježna, pastelna, s ružičastim i plavim cvjetovima, nešto što me podsjećalo na nju i na baku, na sve žene u mojoj obitelji koje su uvijek bile drugačije.
“Lana, jesi li ti normalna? Zar nisi vidjela pravila?” nastavila je Ivana, razrednica, dok me povlačila za ruku prema izlazu. “Rekli smo jasno – bez upadljivih uzoraka, bez otvorenih leđa! Ovo nije modna pista!”
Osjećala sam kako mi se obrazi žare. Svi su gledali. Čak i Dino, kojem sam se nadala da će me pozvati na ples, okrenuo je glavu. “Ali, profesorice…” pokušala sam tiho, “to je samo haljina. Nije ni kratka ni otvorena…”
“Pravila su pravila!” prekinula me hladno. “Nazovi roditelje. Ne možeš ostati.”
Izašla sam van, u hladnu mostarsku noć, i sjela na rub pločnika. Suze su mi klizile niz lice dok sam gledala kroz prozor dvorane gdje su moji prijatelji plesali i smijali se. Izvadila sam mobitel i drhtavim prstima nazvala Lejlu, najbolju prijateljicu.
“Halo? Lana? Šta je bilo?”
Nisam mogla govoriti od jecaja. “Izbacili su me… zbog haljine… Lejla, ne mogu vjerovati…”
“Ma daj! Pa to je suludo! Gdje si sad? Dolazim odmah!” viknula je.
Dok sam čekala Lejlu, razmišljala sam o svemu što sam prošla ove godine. Tata je ostao bez posla u brodogradilištu u Pločama, mama je radila duple smjene u trgovini da bi mi mogla kupiti cipele za maturu. Haljinu smo pronašle na tavanu kod bake u Čapljini – bila je to ista ona koju je mama nosila na svojoj maturalnoj večeri 1995., kad su granate još padale po gradu.
Lejla je stigla zadihana, s jaknom prebačenom preko pidžame. “Ma pusti njih! Idemo kod mene, napravit ćemo svoju zabavu!”
Sjele smo u njen stari Golf i vozile se kroz prazne ulice. U njenoj sobi smo pustile Severinu na sav glas i plesale do jutra. Ali bol nije nestajala. Osjećala sam se izdanom – od škole, od društva koje uvijek traži da budemo isti.
Sljedeći dan mama je otišla u školu. Vratila se crvena u licu, s papirima u ruci. “Rekli su da si prekršila pravila. Da su svi unaprijed upozoreni. Ali ja znam da to nije istina! Tvoja haljina je bila najljepša tamo!”
Tata je šutio cijeli dan. Navečer je samo rekao: “Neka te ne slome, Lana. Tvoja vrijednost nije u tome što drugi misle o tebi.”
Dani su prolazili, ali priča se širila po gradu. Neki su govorili da sam tražila pažnju, drugi su me branili. Na Facebooku su se pojavile slike s mature – svi u crnim i plavim haljinama, a ja nigdje.
Jednog popodneva zazvonio je telefon. Bila je to moja sestrična Ana iz Sarajeva.
“Lana, čula sam šta se desilo. Znaš šta? Dođi kod mene idući vikend! Imamo maturu u školi i treba mi pratnja! Obuci tu svoju haljinu!”
Mama me zagrlila kad sam joj rekla. “Idi, dijete moje. Pokaži im svima koliko vrijediš!”
U Sarajevu je sve bilo drugačije. Ana me upoznala s prijateljima koji su me odmah prihvatili. Kad sam ušla u dvoranu u svojoj cvjetnoj haljini, nitko nije komentirao ništa ružno – naprotiv, svi su pitali gdje sam je kupila.
Te večeri plesala sam do zore. Osjećala sam se slobodno prvi put nakon dugo vremena. Ana mi je šapnula: “Vidiš? Nije do tebe – do njih je!”
Vratila sam se kući jača nego ikad. U školi su me neki nastavili ogovarati, ali više me nije bilo briga. Prijavila sam se za studentsku razmjenu u Zagreb i dobila stipendiju.
Na dan kad sam pakirala kofere za odlazak, mama mi je donijela kutiju s haljinom.
“Nosi je sa sobom”, rekla je tiho. “To si ti – hrabra, svoja i posebna.”
Gledajući kroz prozor vlaka prema Zagrebu, pitala sam se: Zašto društvo još uvijek kažnjava one koji se usude biti drugačiji? I koliko nas još mora zaplakati zbog tuđih pravila prije nego što naučimo voljeti sebe?
Što vi mislite – jesmo li spremni prihvatiti različitost ili ćemo uvijek tražiti izgovore da nekoga isključimo?