Godinama smo ih zvali prijateljima, a onda su nas izdali: Priča iz zagrebačke svakodnevice

“Ne mogu vjerovati, Ivana! Oni su nam okrenuli leđa baš sad kad nam je najteže!” viknula sam kroz suze, dok sam sjedila na rubu kreveta, stiskajući mobitel u ruci. Ivana je šutjela, gledala me onim svojim blagim očima, ali ni ona nije imala riječi. U stanu iznad našeg, kroz tanki zid, čula sam smijeh – bio je to glas Ane, naše susjede i navodne prijateljice. Prije samo mjesec dana sjedile smo zajedno na balkonu, pile kavu i smijale se tračevima iz kvarta. Sada mi je njezin smijeh parao srce.

Sve je počelo prije deset godina, kad smo se doselili u ovu zgradu na Trešnjevci. Ja, moj muž Dario i naša mala kćerka Lana. Susjedi su nas dočekali raširenih ruku – Ana i njen muž Goran, stariji bračni par Mira i Zvonko, te mladi student Filip iz prizemlja. Ubrzo smo postali više od susjeda. Zajedno smo slavili rođendane, Božiće, Uskrse. Kad bi Lana pala i ogrebala koljeno, Ana bi joj donijela sladoled. Kad bi Dario ostao bez posla, Goran bi ga tješio uz pivo na klupi ispred zgrade.

Ali prošle zime sve se promijenilo. Dario je dobio otkaz po drugi put u dvije godine. Ja sam radila u knjižnici na pola radnog vremena, a računi su se gomilali. Lana je trebala novu jaknu za školu, a ja sam brojala kune do zadnje lipe. Sjećam se jedne večeri kad sam skupila hrabrosti i pokucala Ani na vrata.

“Ana, oprosti što smetam… Znaš da mi nije lako ovo pitati, ali… imaš li možda da mi posudiš 200 kuna do kraja mjeseca?”

Ana me gledala nekoliko sekundi predugo. Onda je spustila pogled i rekla: “Znaš da bih ti pomogla da mogu, ali i mi jedva spajamo kraj s krajem… Goran je isto pod stresom na poslu.”

Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama. “Naravno, razumijem… oprosti što sam pitala.”

Sljedećih dana izbjegavala me u hodniku. Više nije dolazila na kavu. Goran je prestao pozdravljati Darija. Čak ni Mira i Zvonko nisu više zvali Lanu na kolače kao prije.

Jednog dana Lana je uplakana došla iz škole. “Mama, Ana mi je rekla da ne mogu više dolaziti kod njih jer imaju puno posla! Zašto me više ne vole?”

Nisam znala što da joj kažem. Srce mi se slamalo svaki put kad bih vidjela kako Lana gleda prema Aninom balkonu.

Dario je pokušavao ostati jak. “Ma pusti ih, nisu nam pravi prijatelji ako nas sad ostavljaju!” Ali znao sam da ga boli jednako kao i mene.

Jedne večeri čula sam kroz zid kako Ana priča s Goranom:

“Znaš, bolje da se maknemo od njih… Tko zna kakve probleme još imaju. Ne želim da nas uvuku u svoje dugove.” Goran je samo promrmljao nešto nerazumljivo.

Te riječi su me proganjale danima. Zar smo im postali teret? Zar su svi oni trenuci smijeha i povjerenja nestali čim su se pojavili problemi?

Pokušala sam razgovarati s Mirom na stubištu.

“Miro, što se događa? Zašto nas svi izbjegavaju?” upitala sam tiho.

Mira je slegnula ramenima: “Ma znaš kako je… Ljudi imaju svojih briga. Ne zamjeri im.”

Ali zamjerila sam. I te kako.

S vremenom smo se povukli u sebe. Dario je našao privremeni posao kod rođaka u Sesvetama, ja sam uzela još jednu smjenu u knjižnici. Lana je prestala pričati o susjedima. Naša vrata su postala granica koju nitko više nije prelazio.

Jednog dana Filip iz prizemlja mi je ostavio poruku na vratima: “Ako trebaš nešto, samo reci.” Bio je jedini koji nije okrenuo leđa. Ali Filip je bio mlad, bez stalnog posla, i znao je što znači boriti se za svaki dan.

Prolazili su mjeseci. Povremeno bih srela Anu na tržnici – okrenula bi glavu ili bi žurno prošla pored mene kao da me ne vidi. Goran bi samo promrmljao “dobar dan” bez da me pogleda u oči.

Jedne večeri Lana me pitala: “Mama, zašto ljudi prestanu biti prijatelji kad im više nisi zabavan?”

Nisam znala odgovoriti.

Sada sjedim ovdje, pišem ove riječi i pitam se gdje smo pogriješili. Je li moguće da su godine zajedništva bile samo iluzija? Da prijateljstvo vrijedi dok ne postane teško?

Možda će netko reći da sam previše očekivala od ljudi. Možda će netko reći da su pravi prijatelji rijetkost u ovom gradu gdje svatko gleda svoja posla.

Ali ja još uvijek vjerujem da negdje postoje ljudi koji neće okrenuti leđa kad ti najviše treba.

Možda vi znate odgovor: Što zapravo znači biti prijatelj? Je li moguće ponovno vjerovati ljudima nakon izdaje?