Jedna večer u studenom: Kako je policajac promijenio našu sudbinu

“Stani!” povikala je prodavačica, a meni se krv sledila u žilama. Ruka mi je drhtala dok sam pokušavala vratiti kruh na policu, ali već je bilo kasno. Moja mlađa sestra Lejla stajala je pored mene, blijeda kao zid, s očima punim suza. Znao sam da nas je uhvatila. U tom trenutku, svijet mi se srušio.

Bila je studena večer u Sarajevu, studeni je tek počeo, a mi smo već nekoliko dana živjele na rubu gladi. Otac je ostao bez posla u tvornici, majka je radila povremeno kao čistačica, ali to nije bilo dovoljno ni za režije, a kamoli za hranu. Sjećam se kako sam prije samo godinu dana sjedila s prijateljicama u kafiću na Baščaršiji, smijale se i planirale budućnost. Sad sam stajala pred policajcem, s ukradenim kruhom u ruci.

Policajac Dario bio je visok, krupan čovjek s blagim očima. Pogledao nas je strogo, ali nije povisio glas. “Znate li što ste napravile?” pitao je tiho. Nisam mogla izustiti ni riječ. Lejla je počela jecati.

“Molim vas, nemojte zvati roditelje,” prošaptala sam. “Nisu oni krivi… mi… samo smo gladne.”

Dario nas je gledao nekoliko trenutaka, a onda uzdahnuo i rekao prodavačici: “Pustite ih. Ja ću riješiti ovo.” Prodavačica je gunđala nešto o tome kako su djeca danas bezobrazna, ali Dario ju je samo pogledao i ona se povukla.

Poveo nas je do svog auta i tiho upitao: “Zašto ste to napravile?”

Nisam znala što reći. Sram me gušio. “Nemamo ništa za jesti,” izustila sam napokon. “Otac nema posla… majka radi kad može…”

Dario je na trenutak zašutio, a onda otvorio prtljažnik i izvadio vrećicu punu hrane. “Ovo nije rješenje, ali neću vas prijaviti. Idite kući i recite roditeljima da dođu sutra u policijsku postaju. Ne bojte se, neću ih kazniti. Samo želim razgovarati.”

Lejla i ja smo se pogledale u nevjerici. Nisam mogla vjerovati da nam netko može biti toliko dobar. Cijelim putem kući šutjele smo, držeći vrećicu kao najveće blago.

Kad smo stigle, majka nas je dočekala na vratima. Vidjela je suze u našim očima i odmah znala da nešto nije u redu. Ispričale smo joj sve, a ona je samo sjela na stolicu i zaplakala.

“Nisam vas ovako odgojila,” šaptala je kroz suze.

“Mama, nismo imale izbora,” rekla sam tiho.

Otac je cijelu noć sjedio za stolom, gledajući u prazno. Ujutro su otišli kod Darija. Vratili su se s još jednom vrećicom hrane i informacijom da će im Dario pomoći pronaći posao preko prijatelja iz općine.

Tih dana sam prvi put shvatila koliko su ljudi oko nas spremni suditi bez da znaju pravu priču. U školi su kružile glasine o tome kako su me vidjeli s policijom. Prijateljice su me izbjegavale, a susjedi su šaptali iza leđa moje obitelji.

Jedne večeri otac je rekao: “Nije nas sramota što smo siromašni. Sramota bi bila da nismo pokušali preživjeti.” Te riječi su mi ostale urezane u pamćenje.

Dario nam je pomagao još nekoliko puta – donio bi nam hranu ili bi nas pozvao na razgovor kad bi čuo da otac opet nema posla. Nikad nije tražio ništa zauzvrat. Samo bi rekao: “Svi smo mi ljudi. Danas ste vi u nevolji, sutra možda ja.”

S vremenom su stvari krenule nabolje. Otac je dobio posao kao vozač autobusa, majka stalni posao u školi kao spremačica. Lejla i ja smo završile školu i upisale fakultet.

Ali nikad nisam zaboravila tu večer u studenom kad sam prvi put osjetila što znači biti na dnu – i što znači kad ti netko pruži ruku kad ti je najpotrebnije.

Danas često razmišljam o tome koliko malo treba da se život promijeni – jedna pogrešna odluka, jedan susret s pravom osobom. I pitam se: Koliko nas bi imalo hrabrosti učiniti ono što je Dario učinio za nas? Koliko puta sudimo drugima ne znajući kroz što prolaze?