Kad ljubav nestane: Ispovijest žene kojoj je muž okrenuo leđa nakon 27 godina
“Izlazim. Izvini, ali… ne mogu više.” Njegov glas bio je hladan, kao da govori strancu. Stajao je u hodniku, u svojoj staroj plavoj jakni, s koferom u ruci. Sat na zidu pokazivao je 7:15. Još sam bila pospana, kosa mi je bila raščupana, a srce mi je odjednom počelo divlje lupati.
“Kuda ideš?” pitala sam, pokušavajući zvučati mirno, ali glas mi je zadrhtao.
“Ne vraćam se. Idem kod Mirele,” izgovorio je ime kao da ga izbacuje iz usta, kao otrov.
Mirela. Moja prijateljica iz škole, žena s kojom sam pila kave, dijelila recepte i tajne. Nikad ne bih posumnjala… Nikad. Sjećam se kako smo zajedno išle na tržnicu, kako mi je pomagala kad mi je mama bila bolesna. A sada… sada mi uzima muža.
“Znači, to je to? Nakon 27 godina?” glas mi je bio tih, ali svaka riječ rezala je zrak između nas.
Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i izbjegao moj pogled. Vrata su se zatvorila za njim tiho, ali meni su odjekivala kao eksplozija.
Sjedila sam na podu hodnika, gledala u prazninu i pokušavala shvatiti gdje sam pogriješila. Jesam li previše radila? Jesam li ga uzimala zdravo za gotovo? Ili je jednostavno prestao voljeti? Djeca su već odrasla – Ivana studira u Zagrebu, a Dino radi u Sarajevu – i kuća je ionako bila prevelika za nas dvoje. Ali nikad nisam mislila da će otići. Ne ovako.
Telefon mi je zazvonio sat kasnije. Bila je to mama.
“Jesi dobro, Ana? Slušaj, čula sam nešto… Je li istina da te Zoran ostavio?”
Nisam mogla govoriti. Samo sam plakala, a ona je šutjela s druge strane linije, znajući da nema riječi koje bi mogle pomoći.
Tjedni su prolazili kao kroz maglu. Ljudi su šaptali po selu, susjede su me gledale sa sažaljenjem ili zluradošću. “Jadna Ana, muž joj otišao s prijateljicom…” Djeca su dolazila vikendom, pokušavala me oraspoložiti.
“Mama, nisi ti kriva,” govorila bi Ivana dok bi prala suđe. “Tata je odrasla osoba. Ako je mogao tako otići, možda nije ni zaslužio da ga voliš toliko.”
Ali kako prestati voljeti nekoga tko ti je bio sve? Kako izbrisati 27 godina zajedničkog života?
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u dnevnoj sobi, zazvonio je zvono na vratima. Otvorila sam i ugledala Mirelu. Stajala je s buketom cvijeća i pogledom punim krivnje.
“Ana… molim te, pusti me da objasnim,” prošaptala je.
Zatvorila sam vrata prije nego što je stigla reći još nešto. Nisam imala snage slušati njene izgovore.
Noću nisam mogla spavati. Vrtjela sam po glavi sve naše razgovore, sve sitnice koje su sada imale novo značenje. Sjetila sam se dana kad mi je Zoran kasnio s posla jer je “ostao na sastanku”, kad mi je Mirela slala poruke da “ne brinem” jer ga je vidjela u gradu. Sve laži isprepletene s povjerenjem.
Jednog dana otišla sam kod psihologinje u Mostar. Sjela sam nasuprot nje i prvi put izgovorila naglas: “Ne znam tko sam bez njega.” Suze su mi tekle niz lice dok sam pričala o godinama žrtvovanja za obitelj, o tome kako sam odustajala od svojih snova da bi on mogao graditi karijeru.
“Ana, vrijeme je da misliš na sebe,” rekla mi je tiho. “Što želiš sada? Što te ispunjava?”
Nisam znala odgovoriti.
Počela sam šetati uz Neretvu svako jutro prije posla. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam miris proljeća, čula ptice kako pjevaju. Prijavila sam se na tečaj slikanja u kulturnom centru. Tamo sam upoznala Lejlu i Vesnu – obje su prošle kroz slične priče izdaje i gubitka.
“Znaš,” rekla mi je Vesna jednom dok smo pile kavu nakon sata, “muškarci dođu i prođu, ali ti si uvijek tu za sebe. Moraš biti svoja najbolja prijateljica.”
Počela sam pisati dnevnik. Svaku večer zapisivala bih tri stvari na kojima sam zahvalna: sunčan dan, osmijeh nepoznate žene na tržnici, poruku od Ivane koja me pitala kako sam.
Zoran se javio nakon tri mjeseca.
“Ana… možemo li popričati?”
Sjeli smo u kafić kraj rijeke gdje smo nekad išli na prve spojeve.
“Žao mi je,” rekao je tiho. “Nisam htio da ispadne ovako. Sve se zakompliciralo… Mirela i ja… nije to ono što sam mislio da će biti.”
Gledala sam ga i shvatila da više ne osjećam bijes ni tugu – samo prazninu.
“Zorane, oprostila sam ti,” rekla sam iskreno. “Ali ne zbog tebe – zbog sebe. Želim biti slobodna od svega što si mi učinio. Želim ponovno naučiti voljeti sebe.”
Otišao je bez riječi.
Danas živim sama u istoj kući, ali više nije prazna – ispunjena je mojim slikama, smijehom prijateljica i povremenim dolascima djece. Još uvijek boli kad se sjetim izdaje, ali više ne dopuštam da me ta bol definira.
Ponekad se pitam: Koliko nas žena živi u sjeni tuđih odluka? Kada ćemo napokon same sebi biti dovoljne?