Kad ostaneš sam s unukom: Priča Božene iz Travnika
“Božena, kad ćeš ti napokon dobiti taj penziju?” – glas mog unuka, Davora, odjeknuo je kroz kuhinju kao hladan vjetar. Stajala sam pored štednjaka, miješala grah, a ruke su mi zadrhtale. Nisam znala što da odgovorim. Gledao me ravnodušno, s mobitelom u ruci, kao da mu je svejedno jesam li tu ili nisam. “Znaš, mama kaže da ćeš onda imati više para za mene. Onda ću možda i ostati ovdje, neću ići kod tate u Zagreb.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam znala da je tako razmišljao. Cijeli život sam davala sve za svoju djecu i unuke, a sad… Sad sam samo bankomat? Sjetila sam se dana kad je moja kćerka Sanja otišla raditi u Njemačku. Plakala je na kolodvoru, grlila me i šaptala: “Mama, molim te, pazi na Davora. On tebe voli najviše na svijetu.” Tada sam vjerovala da je to istina.
Ali godine su prolazile. Sanja je slala novac, ali rijetko dolazila. Davor je rastao uz mene, ali između nas se stvorio zid. Počeo je kasniti kući, donositi loše ocjene, a ja sam ga pokušavala razumjeti. “Davorče, hajde da večeramo zajedno,” govorila bih mu svaku večer. On bi samo slegnuo ramenima: “Kasnije, bako. Imam nešto na internetu.”
Jedne večeri, dok sam slagala njegovu odjeću, pronašla sam poruku na papiriću: “Kad baka dobije penziju, kupit će mi novi mobitel.” Suze su mi navrle na oči. Nisam znala što više mogu dati tom djetetu osim ljubavi i topline doma. Ali očito to nije bilo dovoljno.
Sutradan sam sjela s njim za stol. “Davore, hajde da popričamo. Znaš li ti koliko meni značiš?” Pogledao me ispod obrva: “Znam, bako. Ali svi moji imaju bolje stvari nego ja. Ti ne razumiješ kako je to danas.”
“Možda ne razumijem sve moderne stvari,” rekla sam tiho, “ali znam što znači biti čovjek. Znam što znači voljeti nekoga bezuvjetno.”
On je samo slegnuo ramenima i otišao u svoju sobu. Ostala sam sjediti za stolom dugo nakon što je otišao. U glavi su mi se vrtjele slike iz prošlosti: moj muž Ante koji je umro prije deset godina; Sanja kao mala djevojčica koja me grlila kad bi pala; Davor kao beba koju sam nosila na rukama dok je imao temperaturu.
Navečer sam nazvala Sanju u Njemačku. “Sanja, ne znam više što da radim s Davorom. Osjećam se kao da mu ništa ne značim osim novca.” S druge strane linije čula sam uzdah. “Mama, teško mi je ovdje. Radim po cijele dane, šaljem vam koliko mogu… Možda bi bilo bolje da Davor ode kod oca neko vrijeme?”
“Ne znam… Bojim se da ću ga izgubiti zauvijek ako ode,” prošaptala sam.
Sljedećih dana pokušavala sam biti strpljiva. Kuhala sam mu omiljena jela, pitala ga za školu, nudila pomoć oko zadaće. Sve uzalud. Jednog dana došao je kući kasno navečer, mirisao je na cigarete. “Davore! Gdje si bio? Zabrinula sam se!” viknula sam kroz suze.
“Ma pusti me na miru! Nisi ti moja mama!” viknuo je i zalupio vratima sobe.
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare fotografije – nas troje na moru u Makarskoj; Ante kako drži Davora za ruku; Sanja nasmijana do ušiju. Gdje smo nestali? Gdje je nestala ona toplina?
Ujutro sam otišla do susjede Milene po savjet. Ona me gledala suosjećajno: “Božena, djeca danas drugačije razmišljaju. Sve im je dostupno, a opet su nesretni. Ali nemoj misliti da te ne voli – samo ne zna kako to pokazati.”
Nisam bila sigurna vjerujem li joj.
Jednog dana stiglo je pismo iz Zavoda za mirovinsko osiguranje – napokon mi odobravaju penziju! Sjedila sam za stolom s tim papirom u ruci i osjećala se prazno. Davor je došao iz škole i odmah upitao: “Jesi dobila penziju? Hoćeš mi sad kupiti mobitel?”
Pogledala sam ga ravno u oči: “Davore, hoću ti kupiti mobitel ako mi obećaš da ćeš večerati sa mnom svaki dan ovaj tjedan i pričati sa mnom barem pola sata svaki dan.”
Zbunjeno me pogledao: “Zašto?”
“Jer mi trebaš više nego što ti treba novi mobitel,” rekla sam kroz suze.
Tog tjedna Davor je sjedio sa mnom za stolom svaki dan. Prvo šutke, onda pomalo – pričao mi je o školi, prijateljima, čak i o djevojci koja mu se sviđa iz razreda. Počela sam osjećati da ga ponovno imam.
Ali duboko u sebi znala sam da ništa nije isto kao prije. Svijet se promijenio – djeca su drugačija, roditelji odlaze trbuhom za kruhom, bake ostaju same s unucima koje jedva prepoznaju.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi krivi što smo ih razmazili ili ih je ovaj svijet učinio takvima? Može li ljubav pobijediti otuđenost koju donosi siromaštvo i udaljenost?
Što vi mislite – ima li nade za naše obitelji ili smo osuđeni da budemo stranci pod istim krovom?