Moj brat Ivan i ja: Priča o maloj ruci koja mijenja svijet
“Zašto baš njemu, Ivane? Zar ne vidiš da će ljudi pričati?” Mama je stajala iznad Ivana, ruku stisnutih u šake, dok su joj oči bile pune suza i bijesa. Ja sam sjedio na rubu kreveta, držeći Ivana za rame, osjećajući kako mu tijelo drhti. Bio je to njegov šesti rođendan, dan kada bi svako dijete trebalo biti sretno, ali moj brat je bio drugačiji.
Ivan je tiho odgovorio: “Zato što Adnan nema ni za užinu. A meni ne treba toliko poklona.”
Tišina je ispunila sobu. Tata je sjedio za stolom u kuhinji, zureći u novine, ali znam da nas je slušao. Zrak je bio gust od neizrečenih riječi. Naša obitelj nikada nije bila bogata, ali nismo ni oskudijevali. Ipak, pomagati nekome tko je ‘drugačiji’, tko dolazi iz druge zemlje, iz druge vjere – to je za mnoge u našem malom gradu bilo previše.
Sve je počelo nekoliko dana prije Ivanovog rođendana. Adnan, dječak iz Bosne, došao je u naš razred prije pola godine. Bio je tih, uvijek zadnji u redu, a njegova odjeća bila je prevelika i iznošena. Djeca su ga zadirkivala zbog naglaska i zbog toga što nije imao novu pernicu ili markirane tenisice. Ivan ga je jednom zatekao kako jede samo komad kruha za užinu.
“Zašto mu nitko ne pomaže?” pitao me Ivan te večeri dok smo slagali lego kocke.
“Ne znam… Možda se ljudi boje ili misle da nije njihova briga,” odgovorio sam, iako sam znao da ni sam nisam učinio ništa.
Na dan rođendana, kad su svi došli – baka Marija s kolačima, stric Ante s vrećicom punom slatkiša, tetka Sanela iz Sarajeva – Ivan je skupio sve novčanice koje je dobio i stavio ih u malu plavu kuvertu. Kad su svi otišli, zamolio me da ga odvedem do Adnanove kuće.
Kuća u kojoj je Adnan živio bila je na rubu grada, stara i trošna. Njegova mama otvorila nam je vrata s osmijehom koji je skrivao umor. Kad joj je Ivan pružio kuvertu, oči su joj se napunile suzama.
“Ne mogu to prihvatiti… Vi ste još djeca,” šaptala je.
“Ali ja želim da Adnan ima užinu kao svi mi,” rekao je Ivan odlučno.
Te večeri, kad smo se vratili kući, mama nas je čekala u hodniku. Netko joj je već javio što smo napravili. “Što će ljudi reći? Zar ne znaš da se o takvim stvarima ne priča?”
Ivan nije odgovorio. Samo je sjeo na pod i zagrlio koljena.
Sljedećih dana grad je brujao od tračeva. Neki su hvalili Ivana, drugi su šaptali da smo mi ‘previše dobri za svoje dobro’. U školi su djeca počela donositi užinu za Adnana. Učiteljica Jasmina organizirala je akciju prikupljanja školskog pribora za djecu iz siromašnih obitelji. Ali kod kuće atmosfera nije bila dobra.
Tata je šutio više nego inače. Jedne večeri čuo sam ga kako govori mami: “Možda smo ih trebali bolje naučiti da paze na sebe. Svijet nije pošten.” Mama mu je odgovorila: “A što ako baš zato trebamo biti bolji?”
Ivan se povukao u sebe. Više nije pričao kao prije. Jednog dana ga nisam mogao pronaći; sjedio je iza škole s Adnanom.
“Zašto si tužan?” pitao sam ga.
“Zato što mislim da sam sve pokvario. Sad se svi svađaju zbog mene.”
Adnan ga je pogledao i rekao: “Nisi ti kriv što ljudi ne znaju biti dobri. Meni si ti najbolji prijatelj.”
Te riječi su mi zapele u grlu. Poželio sam biti hrabar kao Ivan.
Vremenom su se stvari smirile. Mama i tata su počeli razgovarati s nama o tome što znači biti dobar čovjek. Priznali su da ni oni nisu uvijek znali kako postupiti ispravno. U školi su djeca naučila više o Bosni i različitim kulturama. Adnan više nije bio samo ‘onaj novi’, već naš prijatelj.
Ali ono što me najviše boli jest to što su neki odrasli ostali isti – zatvoreni u svoje strahove i predrasude. I danas se pitam koliko djece poput Ivana treba da bi svijet postao bolje mjesto?
Ponekad se uhvatim kako gledam Ivana dok spava i pitam se: “Jesmo li dovoljno hrabri da budemo drugačiji? Ili ćemo uvijek birati lakši put i okretati glavu?”