Sjene Prošlosti: Priča o Mariji i Tajnama Stare Dobo
“Znaš li, Marija, kad si zadnji put plakala?” Anka me upitala dok smo sjedile na klupi ispod stare lipe, gledajući kako sunce tone iza krovova našeg malog sela kraj Osijeka. Njezino pitanje me zateklo. Nisam znala odgovor. Možda prije deset godina, kad je moj muž Ivan otišao, ili možda kad je sin Petar otišao raditi u Njemačku i ostavio me samu u ovoj kući punoj tišine.
“Ne sjećam se, Anka. Možda sam zaboravila kako se plače,” prošaptala sam, osjećajući kako mi grlo steže.
Anka je klimnula glavom, kao da razumije sve što nisam izgovorila. “Znaš, meni je najteže što više nitko ne pita što osjećam. Kao da smo prestale biti važne čim smo prešle sedamdesetu. Djeca nas zovu samo kad im nešto treba, a susjedi nas gledaju kao da smo već napola nestale.”
Pogledala sam svoje ruke, naborane i tanke, i sjetila se dana kada su bile snažne, kada sam njima nosila djecu, kuhala ručak za cijelu obitelj i brisala suze s Petrovih obraza. Sada su te iste ruke drhtave dok pokušavam zakopčati dugmad na staroj košulji.
“A znaš li što je najgore?” nastavila je Anka. “Počela sam zaboravljati sitnice. Jučer sam tražila naočale pola sata, a bile su mi na glavi. Prije bih se smijala na to, ali sada me strah. Što ako jednog dana zaboravim tko sam?”
Nisam joj znala odgovoriti. I mene je strah. Strah me da ću zaboraviti Ivanov glas, miris njegove košulje kad bi me zagrlio nakon napornog dana u polju. Strah me da ću zaboraviti Petrove prve korake, smijeh moje kćeri Mirele dok smo zajedno pekle kolače za Božić.
Ali najviše me strah da ću zaboraviti samu sebe.
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako vjetar šušti kroz prozor i razmišljala o svemu što sam izgubila i o svemu što još imam. Sjetila sam se kako je Ivan znao reći: “Marija, život ti uvijek da ono što najmanje očekuješ.” Tada nisam razumjela što to znači. Sada mislim da znam.
Sljedećeg jutra zazvonio je telefon. Bio je to Petar. “Mama, jesi dobro? Trebam ti nešto poslati iz Njemačke?” Glas mu je bio brz, nestrpljiv.
“Ne treba mi ništa, sine. Samo bih voljela da me nekad nazoveš i pitaš kako sam, a ne što mi treba,” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Nastala je tišina s druge strane linije. “Oprosti, mama… Nisam ni shvatio… Znaš kako je ovdje, posao, djeca…”
“Znam, Petre. Samo… nekad mi fališ.”
Nakon tog razgovora osjećala sam se lakše, ali i tužnije nego prije. Kao da sam skinula težak teret s ramena, ali ispod njega ostala praznina.
Tih dana Anka i ja smo sve češće razgovarale o stvarima koje nikome drugome nismo mogle reći. Priznale smo jedna drugoj koliko nas boli što nas djeca doživljavaju kao teret, a ne kao izvor mudrosti i ljubavi. Koliko nas boli što nas društvo gura na marginu čim nam kosa posijedi i korak uspori.
Jednog dana Anka mi je donijela stari album sa slikama iz mladosti. Listale smo ga polako, svaka slika bila je priča za sebe.
“Vidi ovu,” pokazala je na fotografiju gdje smo obje u narodnim nošnjama na proslavi Dana žetve. “Sjećaš li se kako smo plesale cijelu noć? I kako si ti tada prvi put poljubila Ivana?”
Naslonila sam glavu na njezino rame i pustila suzu. “Sjećam se svega. Samo se bojim da će jednog dana sve to nestati iz mene.”
Anka me zagrlila čvrsto kao nekad davno. “Neće nestati dokle god imaš s kim podijeliti te uspomene. Zato smo tu jedna za drugu.”
Tog trenutka shvatila sam koliko su prijateljstva važna u starosti. Djeca odu svojim putem, muževi odu ili ih život odnese prerano, ali prijateljice ostaju jedina veza s onim tko smo bile i tko još uvijek jesmo.
Ali život nije prestao donositi iznenađenja ni u ovim godinama.
Jednog popodneva zazvonila su vrata. Otvorila sam ih i ugledala Mirelu s dvoje unučadi koje nisam vidjela mjesecima.
“Mama, došli smo te iznenaditi! Djeca su htjela vidjeti baku!”
Srce mi je poskočilo od radosti, ali istovremeno osjetila sam gorčinu jer znam da će otići čim prođe vikend.
Taj vikend bio je kao povratak u prošlost – miris kolača u kuhinji, dječji smijeh u dvorištu, razgovori do kasno u noć s Mirelom o svemu što nas muči i raduje.
Ali kad su otišli, kuća je opet utihnula. Ostala sam sama sa svojim mislima i sjenama prošlosti koje su šaptale kroz prazne sobe.
Ponekad se pitam – jesmo li mi žene s Balkana osuđene na samoću u starosti? Je li moguće pronaći novu svrhu kad svi oko tebe misle da si već dala sve što si mogla?
Možda nisam više ona ista Marija koja je trčala kroz polja ili plesala do zore na svadbama. Ali još uvijek imam srce puno ljubavi i uspomena koje želim podijeliti.
I zato vas pitam – što vi mislite? Je li starost kraj ili tek novi početak za nas koje još uvijek imamo toliko toga za reći?