Tko mi je ukrao život?
“Ne možeš mi to napraviti, Sanja! Ne ti!” glas mi je drhtao dok sam stajala nasred benzinske postaje, gledajući kako moj bivši muž Ivan i moja najbolja prijateljica Sanja pokušavaju sakriti iznenađenje na licima. Ivan je spustio pogled, a Sanja je nervozno vrtjela ključeve od auta. U tom trenutku, kao da mi je netko iščupao srce iz grudi.
Nikad nisam bila sklona dramama. Uvijek sam bila ona koja smiruje situacije, koja popušta, koja šuti kad treba vikati. Dvadeset pet godina braka s Ivanom prošlo je u rutini: djeca, posao u školi, subotnja pijaca, nedjeljni ručak kod svekrve u Dugavama. Kad smo se odlučili razvesti, sve je prošlo tiho, gotovo prijateljski. Djeca su već odrasla – Ana studira u Zagrebu, Luka radi u Njemačkoj – pa smo oboje mislili da ćemo napokon disati punim plućima.
Ali sad, gledajući ih zajedno, shvatila sam da sam cijelo vrijeme živjela u laži. “Koliko dugo?” pitala sam, glasom koji mi nije zvučao poznato. Sanja je šutjela. Ivan je samo slegnuo ramenima: “Nije važno sada.”
Nije važno? Za koga nije važno? Za mene koja sam joj povjeravala sve svoje strahove, koja sam joj plakala na ramenu kad me Ivan povrijedio? Za mene koja sam vjerovala da barem prijateljstvo ostaje kad ljubav nestane?
Te večeri nisam mogla spavati. Stan je bio prevelik i prehladan. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledala u praznu šalicu kave i pokušavala shvatiti gdje sam pogriješila. Je li moj život bio samo kulisa za tuđe sreće? Jesam li ja ikad bila glavna u vlastitoj priči?
Sljedećih dana izbjegavala sam sve poznate. U školi su kolegice šaputale iza leđa, a susjeda Mira iz trećeg kata me pitala: “Jesi li dobro, draga?” Nisam znala što da odgovorim. Nisam bila dobro. Osjećala sam se kao da mi je netko ukrao život.
Jedne večeri nazvala me Ana. “Mama, čula sam za tatu i Sanju… Jesi li dobro?” Glas joj je bio pun brige. “Ne znam tko sam više, Ana,” priznala sam kroz suze. “Cijeli život sam bila tvoja mama, Ivanova žena, Sanjina prijateljica… A sad nemam ništa od toga.”
Ana je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Možda je vrijeme da budeš samo – ti.”
Ali tko sam ja? U tridesetima sam odustala od slikanja jer je Ivan govorio da je to gubljenje vremena. U četrdesetima sam prestala izlaziti s prijateljicama jer su djeca imala treninge i zadaće. U pedesetoj sam se razvela i ostala sama s praznim zidovima i još praznijim srcem.
Jednog jutra odlučila sam otići na tržnicu sama. Hodala sam među štandovima, gledala jagode i mladi luk, kad mi je prišla starija gospođa: “Vi ste ona učiteljica iz škole? Moja unuka vas obožava.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam tračak ponosa.
Počela sam češće izlaziti iz stana. Prijavila sam se na tečaj slikanja u kulturnom centru na Trešnjevci. Prvi dan sam sjela za stol s još pet žena mojih godina. “Ja sam Vesna,” rekla sam tiho. “Nisam slikala godinama.” Jedna od njih, Jasmina, nasmiješila se: “Nikad nije kasno za novi početak.”
S vremenom su boje ponovno ušle u moj život – doslovno i metaforički. Slikala sam ono što osjećam: tugu, izdaju, ali i nadu. Jednog dana Jasmina me pozvala na kavu nakon tečaja. Pričale smo satima o svemu – o bivšim muževima, djeci koja su otišla vani, o tome kako nas društvo gura u kut kad više nismo ‘potrebne’.
Jedne večeri zazvonio mi je mobitel – Sanja. Nisam se javila. Nije imala što reći što bi moglo popraviti ono što je slomljeno.
Ivan mi je poslao poruku: “Žao mi je zbog svega.” Nisam odgovorila. Shvatila sam da više ne želim biti ona koja popušta.
Kad su došli blagdani, Ana i Luka su došli kući. Sjedili smo za stolom, smijali se starim pričama i prvi put nisam osjećala prazninu. Ana me zagrlila: “Ponosna sam na tebe.”
Ponekad još uvijek osjetim gorčinu kad ih vidim zajedno u gradu ili kad čujem zajedničke prijatelje kako pričaju o njima kao o ‘novom paru’. Ali više ne osjećam sram ni krivnju. Shvatila sam da nisam ja ta koja je izgubila – izgubili su oni mene.
Sada se pitam: Koliko nas živi tuđe živote jer se bojimo biti same? I koliko nas tek treba naučiti voljeti sebe prije nego što očekujemo ljubav od drugih?