Vjenčanje na grobu: Ljubav koja ne prestaje ni smrću

“Ne možeš to napraviti, Ivane! To nije normalno!” vikao je moj otac, lice mu je bilo crveno od bijesa i tuge. Stajao sam u hodniku našeg stana u Zagrebu, držeći u ruci bijelu kovertu s pozivnicama koje je Ana sama dizajnirala. Moja sestra Petra tiho je plakala u kutu, a majka je zurila kroz prozor, pokušavajući pronaći smisao u oblacima iznad Trešnjevke.

Ana i ja smo zajedno bili sedam godina. Upoznali smo se na fakultetu, na predavanju iz suvremene književnosti. Ona je uvijek nosila šalove u jarkim bojama i smijala se glasno, bez srama. Ja sam bio povučen, uvijek s knjigom pod rukom. Ona me naučila kako voljeti život – i sebe. Prošle zime zaprosio sam je na Sljemenu, dok su pahulje padale po njezinoj kosi. Plakala je od sreće.

Sve je bilo spremno za naše vjenčanje u lipnju. Ana je svaki detalj planirala s nevjerojatnom pažnjom: cvijeće iz Samobora, torta s borovnicama iz Opatije, bend iz Osijeka koji svira njezinu omiljenu pjesmu “Moja posljednja i prva ljubavi”. Čak je i haljinu sama dizajnirala s tetkom Marijom. Svi su znali koliko joj to znači.

A onda, samo tjedan dana prije vjenčanja, dogodilo se ono što nitko nije mogao predvidjeti. Ana je poginula u prometnoj nesreći na putu prema meni. Sjećam se kako mi je policajac na vratima rekao: “Žao mi je, gospodine…” Srušio sam se na pod, a svijet je postao nijem.

Danima nisam izlazio iz sobe. Prijatelji su dolazili, nosili hranu, pokušavali razgovarati sa mnom. Majka me molila da jedem, otac je šutio i gledao kroz mene kao da sam duh. Petra mi je ostavljala poruke na vratima: “Ivane, Ana bi htjela da živiš.” Ali kako živjeti kad ti netko istrgne pola duše?

Jedne noći, dok sam prelistavao Anin dnevnik – onaj mali plavi s cvjetovima koji je uvijek skrivala pod jastukom – pronašao sam njezine bilješke o vjenčanju. Pisala je o svemu: kako želi da joj tata vodi do oltara, kako želi da ja nosim plavu kravatu jer joj ta boja pristaje uz oči, kako želi da svi zaplešemo kolo na kraju večeri. Ali najviše me pogodila rečenica: “Ako se meni nešto dogodi prije vjenčanja, želim da Ivan zna da ga volim i da ne odustane od našeg dana. Neka me se sjeća s osmijehom.”

Te riječi su mi probile srce kao nožem. Cijelu noć nisam spavao. Ujutro sam nazvao Petru i rekao: “Želim održati naše vjenčanje. Ali na Aninom grobu.” Petra me gledala kao da sam poludio, ali onda je samo klimnula glavom i zagrlila me.

Otpor obitelji bio je ogroman. Otac me molio da ne radim “cirkus od tragedije”, majka je plakala danima. Prijatelji su bili podijeljeni – neki su rekli da je to hrabro i lijepo, drugi su šaptali iza leđa da sam izgubio razum. Ali znao sam što Ana želi.

Na dan kada smo trebali stati pred matičara, okupili smo se na groblju Mirogoj. Nosio sam odijelo koje je Ana izabrala za mene; Petra mi je vezala plavu kravatu drhtavim rukama. Prijatelji su donijeli cvijeće koje bi Ana voljela – bijele ljiljane i ruže. Tetka Marija donijela je Aninu haljinu i položila je pokraj spomenika.

Stajao sam pred njezinim grobom dok su svi oko mene plakali. Pročitao sam pismo koje mi je ostavila u dnevniku:

“Dragi Ivane,
Ako ovo čitaš, znači da me više nema. Znam da boli, ali molim te – ne zatvaraj srce za svijet. Voli kao što si volio mene. Sjeti me se kad pada kiša ili kad vidiš dugu iznad Zagreba. I ne zaboravi plesati – za mene.”

Nakon toga smo pustili njezinu omiljenu pjesmu i svi smo zaplesali oko groba. Ljudi su plakali i smijali se istovremeno. Osjetio sam kao da je Ana tu, među nama, smije se onim svojim zaraznim smijehom.

Nakon ceremonije, sjeli smo u obližnji kafić na Kvatriću i pričali o Ani – o njezinim ludorijama na faksu, o tome kako je uvijek kasnila na tramvaj, o tome kako je znala zagrliti kad ti je najviše trebalo.

Tog dana shvatio sam nešto važno: ljubav ne prestaje smrću. Ona živi u pričama koje pričamo, u pjesmama koje pjevamo i u svakom osmijehu koji poklonimo drugome.

Danas često odlazim na Anin grob s kavom i knjigom. Čitam joj naglas i pričam joj o svom danu. Znam da bi ona htjela da nastavim dalje – ali još uvijek nisam spreman za novu ljubav.

Ponekad se pitam: Je li ispravno što sam održao vjenčanje na grobu? Jesam li time povrijedio one koji su me voljeli ili sam samo ispunio Aninu posljednju želju? Može li ljubav biti toliko snažna da nadživi sve granice?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li biste imali snage voljeti do kraja – čak i kad kraj znači oproštaj?