Žena koja nije postojala: Moj život u sjeni tuđih pogleda

“Ivana, gdje su mi čiste čarape?” – viknuo je Mario iz hodnika, dok sam pokušavala umiriti Luku koji je plakao jer nije mogao pronaći omiljenu igračku. U isto vrijeme, Sara je iz kuhinje tražila pomoć oko zadaće iz matematike. Osjećala sam se kao da me svi trebaju, ali nitko me zapravo ne vidi. Bila sam tu, ali kao sjena, kao komad namještaja koji svi koriste, ali nitko ne primjećuje.

Nekad sam imala snove. Sjećam se kako sam kao djevojčica u Mostaru sanjala da ću biti profesorica književnosti, da ću putovati i pisati pjesme. Ali život je imao druge planove. Udala sam se za Marija s dvadeset i dvije, preselila u Zagreb i ubrzo postala majka dvoje djece. Sve moje želje i ambicije polako su nestajale pod težinom svakodnevnih obaveza. Mario je radio po cijele dane, a ja sam bila ta koja je držala kuću na okupu. S vremenom, prestala sam gledati sebe u ogledalu – nisam više znala tko sam.

“Ivana, jesi li ti danas kuhala grah? Opet si ga presolila,” rekao je Mario jedne večeri, ne podižući pogled s televizora. Osjetila sam kako mi nešto u prsima puca, ali nisam rekla ništa. Navikla sam šutjeti. Djeca su već bila navikla da mama uvijek šuti i radi ono što treba.

Sve se promijenilo onog dana kad se u stan do nas uselila Lejla. Bila je iz Sarajeva, razvedena, bez djece. Prvi put kad smo se srele na stubištu, nasmiješila mi se i rekla: “Zdravo, susjeda! Ako ti ikad zatreba kafa ili razgovor, samo pokucaj.” U početku sam bila sumnjičava – tko još danas ima vremena za razgovore?

Ali jednog popodneva, kad su djeca bila kod prijatelja, a Mario na poslu, skupila sam hrabrost i pokucala na Lejlina vrata. Dočekala me s osmijehom i mirisom svježe skuhane kafe. Sjela sam za njezin mali kuhinjski stol i prvi put nakon dugo vremena osjetila da me netko gleda – stvarno gleda.

“Kako si, Ivana?” pitala je tiho.

Htjedoh reći “dobro”, ali riječi su mi zapele u grlu. Umjesto toga, oči su mi se napunile suzama. Lejla nije ništa rekla, samo mi je pružila ruku preko stola. Tada sam prvi put ispričala nekome koliko se osjećam izgubljeno.

Lejla je slušala bez osuđivanja. Pričala mi je o svom braku koji je propao jer nije htjela biti nečija sjena. O tome kako je teško biti sama, ali kako je još teže biti nevidljiva u vlastitoj kući. Počele smo se viđati redovito – ponekad bismo samo šutjele uz kafu, ponekad bismo pričale satima.

Jednog dana Lejla me upitala: “Ivana, kad si zadnji put napravila nešto samo za sebe?”

Nisam znala odgovoriti. Nisam se mogla sjetiti kad sam zadnji put pročitala knjigu koja nije bila dječja bajka ili skuhala nešto što volim jesti. Počela sam razmišljati o sebi na način na koji nikad prije nisam.

Ali svaki put kad bih pokušala uzeti malo vremena za sebe – otići na šetnju ili pročitati nekoliko stranica knjige – osjećala bih krivnju. Mario bi gunđao: “Opet ideš kod te svoje prijateljice? Djeca te trebaju ovdje.” Djeca su bila zbunjena mojom promjenom – Sara me jednom pitala: “Mama, zašto si tužna?”

Počela sam pisati dnevnik, potaknuta Lejlinim pričama o pisanju kao terapiji. Pisala sam o svemu što me boli, o svemu što želim reći a ne mogu. Pisanje mi je pomoglo da shvatim koliko sam godina provela živeći za druge.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe s Marijom oko sitnica, skupila sam hrabrost i rekla mu: “Mario, ja više ne mogu ovako. Osjećam se kao duh u vlastitom životu.” Pogledao me zbunjeno, kao da prvi put vidi osobu ispred sebe.

“Šta ti sad fali? Imaš sve – djecu, stan, mene… Šta ti još treba?”

“Trebam sebe,” odgovorila sam tiho.

Nakon toga uslijedili su dani puni napetosti. Mario je bio hladan i povučen, djeca su osjećala promjenu u zraku. Ali ja sam nastavila odlaziti kod Lejle, pisati i tražiti male načine da vratim dio sebe koju sam izgubila.

Jednog dana Lejla mi je predložila da zajedno odemo na izložbu poezije u gradsku knjižnicu. Pristala sam s oklijevanjem – osjećala sam se kao uljez među ljudima koji žive slobodno. Ali dok sam slušala stihove o ženskoj snazi i borbi za vlastiti glas, nešto u meni se probudilo.

Po povratku kući, Sara me zagrlila i šapnula: “Mama, volim kad si nasmijana.” Tada sam shvatila da moja sreća nije sebičnost – da djeca trebaju majku koja zna voljeti i sebe.

Danas još uvijek učim biti vidljiva – sebi i drugima. Nije lako mijenjati navike ni očekivanja okoline. Mario se još uvijek bori s mojom promjenom, ali više ne šutim. Djeca polako shvaćaju da mama ima pravo na svoje vrijeme i snove.

Ponekad se pitam: Koliko nas žena živi u sjeni tuđih očekivanja? Koliko nas se boji pitati: Što ja zapravo želim? Možda je vrijeme da prestanemo biti nevidljive.