Kad vrata ostanu zatvorena: Priča o Ani, Lejli i izgubljenom povjerenju

“Ana, molim te, otvori! On će nas ubiti!” Lejlin glas parao je noćnu tišinu, dok su gromovi parali nebo iznad našeg malog stana u Novom Zagrebu. Tresla sam se, ne znam je li od straha ili srama, dok sam gledala kroz špijunku. Lejla je stajala na kiši, mokra do kože, držeći za ruku malog Emira i privijajući uz sebe uplakanu Saru.

“Dario, molim te, pusti ih unutra!” okrenula sam se prema suprugu, ali on je već stajao ispred vrata, ruku čvrsto stisnutih u džepove trenirke. “Ne dolazi u obzir. Ne želim probleme u svojoj kući. Neka ide gdje hoće, ali ovdje neće spavati!” Njegove riječi bile su hladne kao led. Osjetila sam kako mi se grlo steže.

Lejla i ja smo odrasle zajedno u Sarajevu. Dijelile smo sendviče u školi, tajne o prvim simpatijama, zajedno plakale kad su nam roditelji odlazili na posao u Njemačku. Kad je rat počeo, izgubile smo kontakt, ali sudbina nas je spojila opet u Zagrebu. Ona je bila moja sestra po izboru, a sada sam gledala kako joj muž razbija život.

“Ana, molim te…” Lejlin glas bio je sve tiši. Djeca su jecala. Pogledala sam Darija. “Ako ih pustiš unutra, ja odlazim!” rekao je tiho, ali odlučno. Zastala sam. U meni se lomilo sve što sam znala o sebi. Jesam li ja dobra osoba ako zatvorim vrata pred prijateljicom? Jesam li loša supruga ako ga ne poslušam?

Sjetila sam se prošlog ljeta kad smo svi zajedno roštiljali na Jarunu. Dario i Lejla su se šalili oko toga tko bolje peče ćevape. Djeca su trčala oko nas, smijala se. Kako smo došli do ovoga?

“Lejla…” otvorila sam vrata na pola, dovoljno da joj vidim lice. “Ne mogu… Dario ne da…” Glas mi je zadrhtao. Lejla me gledala kao da me ne prepoznaje. “Znaš li ti što si upravo napravila?” prošaptala je. “Znaš li kako boli kad te svi ostave?”

Zatvorila sam vrata i naslonila se na njih, slušajući kako se udaljavaju niz stepenice. Dario je otišao u dnevnu sobu bez riječi. Ja sam ostala sama sa sobom i svojim mislima.

Te noći nisam spavala. Kiša je udarala po prozoru kao da me podsjeća na svaki trenutak kad sam mogla biti bolja osoba. Ujutro sam pokušala nazvati Lejlu, ali njen broj više nije bio dostupan.

Sljedećih dana grad je pričao o njoj. Neki su govorili da je otišla kod rodbine u Zenicu, drugi da je završila u sigurnoj kući za žene žrtve nasilja. Djeca su navodno dobro, ali nitko nije znao sigurno.

Dario se ponašao kao da se ništa nije dogodilo. “Nije to tvoja briga,” govorio bi kad bih pokušala razgovarati o tome. “Svi imamo svoje probleme.” Ali ja nisam mogla zaboraviti Lejlin pogled.

Mjesecima sam živjela s krivnjom. Počela sam izbjegavati zajednička druženja, bojeći se pitanja: “Gdje je Lejla?” Moja sestra Ivana mi je jednom rekla: “Ana, nisi ti kriva što si birala svoju porodicu.” Ali ja sam znala da jesam.

Jednog dana na tržnici srela sam Lejlina brata Samira. Pogledao me s prezirom koji nisam mogla podnijeti.

“Znaš li gdje su?” upitala sam ga drhteći.

“Znam samo da nisu više tvoji problem,” odgovorio je hladno i okrenuo mi leđa.

Počela sam sanjati Lejlu svake noći – kako stoji pred mojim vratima, kako me moli za pomoć, a ja ne mogu ni riječ izustiti. Dario je primijetio da nešto nije u redu.

“Ana, što ti je? Zar ćeš cijeli život plakati za tuđim problemima?”

Nisam mu odgovorila. Počela sam ga gledati drugim očima – on više nije bio onaj čovjek kojeg sam voljela zbog njegove dobrote i smisla za humor. Bio je stranac koji me natjerao da izdam samu sebe.

Jedne večeri skupila sam hrabrost i otišla do sigurnog doma za žene u Dubravi. “Tražim prijateljicu… Lejlu Hadžić,” rekla sam socijalnoj radnici na ulazu.

Pogledala me s razumijevanjem i rekla: “Ne možemo vam dati informacije o korisnicama radi njihove sigurnosti.”

Izašla sam van i zaplakala prvi put otkad su vrata ostala zatvorena te noći.

Godine su prošle. Dario i ja smo se udaljili jedno od drugog – možda zbog te noći, možda zbog svega što nismo izgovorili. Ponekad mislim da me ta odluka zauvijek promijenila.

Danas često gledam kroz prozor kad pada kiša i pitam se: Što znači biti čovjek? Jesmo li odgovorni samo za one koje volimo ili i za one koji nas trebaju baš onda kad im svi drugi okrenu leđa?

Možda nikada neću pronaći odgovor, ali znam da više nikada neću zatvoriti vrata pred nekim tko traži spas.