Cijeli život sam pomagala najboljoj prijateljici. Kad sam ja trebala pomoć, otkrila sam da me godinama potkradala.

“Ne mogu vjerovati da si to napravila, Ana!” viknula sam, glas mi je drhtao, a ruke su mi bile hladne kao led. Stajala sam nasred dnevnog boravka, okružena papirima, računima i porukama koje su mi u zadnja dva dana promijenile cijeli život. Ana je sjedila na rubu kauča, spuštene glave, šutjela je. Nikad nisam mislila da ću je vidjeti tako – slomljenu, ali ne zbog tuge, već zbog srama.

Sve je počelo prije dvadeset godina, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ana je bila prva osoba koju sam upoznala na predavanjima iz povijesti umjetnosti. Sjela je do mene, nasmijala se i rekla: “Jesi li i ti iz malog mjesta?” Odmah smo kliknule. Ona iz Travnika, ja iz Ogulina, obje izgubljene u velikom gradu, obje željne prijateljstva. Dijelile smo sve – skripte, sendviče, tajne, suze zbog prvih ljubavi i smijeh do suza kad bismo zajedno gledale stare jugoslavenske filmove.

Godine su prolazile, a naše prijateljstvo je raslo. Kad sam se udala za Ivana, Ana je bila moja kuma. Kad je ona ostala trudna s Edinom, ja sam joj pomagala oko svega, od vođenja po doktorima do čuvanja malog Amara kad bi morala na posao. Kad je njezin muž otišao u Njemačku trbuhom za kruhom, bila sam joj rame za plakanje. Nikad nisam brojala koliko sam puta posudila novac, platila račune ili joj kupila zimsku jaknu kad nije imala. “Znaš da ću ti vratiti čim budem mogla,” govorila bi, a ja bih samo odmahnula rukom. “Nema veze, Ana, prijatelji su za to.”

Ali život nije uvijek fer. Prije dvije godine, Ivan je doživio moždani udar. Sve se srušilo. Djeca su bila mala, posao mi je visio o koncu, a računi su se gomilali. Tada sam prvi put osjetila što znači biti sam. Ana je dolazila, ali sve rjeđe. Kad bih je zamolila za pomoć, uvijek bi imala neki izgovor: “Amar je bolestan”, “Moram na posao”, “Nisam stigla”. Nisam joj zamjerala, mislila sam – ima i ona svojih briga. Ali nešto mi nije dalo mira.

Jednog dana, dok sam tražila stare papire za banku, naišla sam na nekoliko neobičnih uplata s mog računa. Imena su bila poznata – Edin, Amar, čak i njezina sestra Lejla. Pomislila sam da je greška, ali kad sam otišla u banku, hladan znoj me oblije. “Gospođo, netko je s vašom karticom podizao novac zadnjih pet godina. Uvijek isti iznosi, uvijek isti bankomati.”

Sjećam se da sam sjedila na klupi ispred banke, gledala u mobitel i pokušavala shvatiti što se događa. Nazvala sam Anu. “Moramo razgovarati. Sada.” Došla je za pola sata, bez riječi. Kad sam joj pokazala izvode, lice joj je problijedjelo. “Nisam imala izbora, Mirela… Edin je ostao bez posla, dugovi su nas pritisli. Mislila sam vratit ću ti, samo da preživimo…”

“Pet godina, Ana? Pet godina si mi uzimala novac iza leđa?” Glas mi je bio tih, ali svaka riječ je rezala kao nož. “Zar ti nije bilo lakše pitati? Zar sam ti bila toliko strana?” Počela je plakati, ali nisam imala više snage za njezine suze. Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam joj vjerovala više nego sebi, kad sam je branila pred drugima, kad sam joj čuvala tajne. Sve je to nestalo u jednom trenu.

Nisam znala što da radim. Djeca su me gledala, Ivan je šutio, a ja sam osjećala da mi se tlo pod nogama ruši. Majka mi je rekla: “Znaš, Mirela, ljudi se mijenjaju kad im je teško. Ali prava prijateljstva ne bi smjela ovako završiti.” Nisam joj znala odgovoriti.

Ana je pokušala nekoliko puta razgovarati sa mnom, slala mi je poruke, pisala pisma. “Znam da sam pogriješila, ali nisam te htjela izgubiti. Bila si mi kao sestra.” Ali kako oprostiti nekome tko ti je godinama gledao u oči i lagao? Kako ponovno vjerovati kad znaš da si bio samo bankomat, a ne prijatelj?

Prošlo je nekoliko mjeseci. Ivan se polako oporavljao, djeca su rasla, a ja sam učila živjeti bez Ane. Nedostajala mi je, ali više nisam mogla biti ista. Počela sam više vremena provoditi s kolegicama s posla, s mamom, s djecom. Naučila sam da ponekad moraš pustiti ljude, čak i kad te boli.

Ponekad se pitam, jesam li bila previše naivna? Jesam li trebala ranije vidjeti znakove? Ili je možda problem što sam vjerovala da su prijateljstva vječna? Možda je najteže priznati sebi da si pogriješio u procjeni onih koje voliš.

Što vi mislite, je li moguće oprostiti ovakvu izdaju? Ili je bolje zauvijek zatvoriti vrata prošlosti?