Kad Dječja Igra Razori Prijateljstvo: Priča o Gubitku i Nerazumijevanju

“Ne mogu više, Ana! Zar mala ne može sama da se igra ili barem da gleda crtiće?” – muž je, po prvi put otkad poznajem Ivanu, izgubio živce. Sjedili smo u našem malom dnevnom boravku u Zagrebu, dok su se djeca igrala na podu. Ivana je sjedila preko puta mene, s onim poznatim napetim osmijehom koji je skrivao tisuću briga. Njezina Lana, tek navršila četiri godine, nije prestajala tražiti pažnju – moju, Ivaninu, pa čak i mog muža. Moja kći Sara, godinu dana mlađa, povremeno bi se povukla u kut i gledala Lanu s mješavinom divljenja i straha.

Ivana je na trenutak zanijemila, a onda je tiho rekla: “Znaš, nije lako kad si sama s djetetom cijeli dan. Ona je sve što imam.”

Osjetila sam kako mi srce tone. Ivana i ja smo prijateljice još od srednje škole u Osijeku. Prošle smo zajedno prve ljubavi, selidbe, studentske dane u Sarajevu, vjenčanja… Ali otkad je rodila Lanu, nešto se promijenilo. Kao da je svijet stao i sve se vrtjelo samo oko njezine kćeri. Svaka tema završavala je na Lani – njezin prvi zub, prva riječ, prva temperatura. Nisam imala srca reći joj da mi ponekad nedostaje ona stara Ivana, ona koja bi znala satima pričati o knjigama ili planirati izlete po Jadranu.

Te večeri, nakon što su otišli, muž me pogledao s onim pogledom koji govori više od riječi. “Ana, ne možemo više ovako. Svaki put kad dođu, osjećam se kao dadilja. Sara se povlači, a ti si stalno pod stresom.”

Zatvorila sam oči i pokušala ne zaplakati. Znam da nije bio grub iz zlobe – samo je bio umoran. I ja sam bila umorna. Ali nisam znala kako to reći Ivani a da je ne povrijedim.

Sljedećih dana pokušavala sam ignorirati osjećaj nelagode. Na poslu sam bila rastresena, kod kuće nervozna. Onda sam jedne večeri iz znatiželje otvorila Facebook. Svaka Ivanina profilna slika bila je s Lanom – Lana na rođendanu, Lana u parku, Lana s novom haljinicom. Na Instagramu ista priča: storyji o Lani, objave o Lani, čak i statusi o tome kako je Lana njezin cijeli svijet.

Tada mi je sinulo: Ivana je postala opsjednuta svojom kćeri. Možda iz straha da će nešto propustiti, možda iz usamljenosti. Ali gdje sam tu ja? Gdje su naši razgovori o životu izvan roditeljstva?

Nisam imala hrabrosti odmah joj reći što me muči. Umjesto toga, počela sam se povlačiti. Otkazivala sam kave pod izlikom posla ili bolesti djece. Ivana je slala poruke: “Nedostaješ mi! Lana stalno pita za Saru.” Svaki put bih osjetila krivnju, ali nisam znala kako dalje.

Jednog dana stigla je poruka: “Ana, jesi li ljuta na mene? Osjećam da me izbjegavaš.”

Nisam mogla više bježati. Pozvala sam je na kavu bez djece.

Sjele smo u tihu slastičarnicu na Trešnjevci. Ivana je izgledala iscrpljeno, ali oči su joj sjajile kad je pričala o Lani.

“Ivana,” počela sam oprezno, “znam koliko ti Lana znači. Ali ponekad imam osjećaj da više ne razgovaramo kao prije. Sve se vrti oko nje… Nedostaješ mi ti.”

Zastala je i gledala me kao da sam joj upravo rekla nešto strašno.

“Znaš li ti kako je biti sama s djetetom? Marko radi po cijele dane, moji su daleko… Lana mi je sve! Ako ti to smeta, možda bolje da se više ne viđamo!”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Ne želim te izgubiti… Samo želim malo nas dvije, kao nekad.”

Ali Ivana je već ustajala, brišući suze s obraza.

“Možda ti to možeš sebi priuštiti jer imaš pomoć i muža koji sudjeluje… Ja nemam taj luksuz!”

Gledala sam kako izlazi iz slastičarnice, osjećajući se bespomoćno.

Tjedni su prolazili bez poruka. Sara me pitala za Lanu; nisam znala što da kažem. Muž me tješio: “Možda joj treba vremena.” Ali meni je srce pucalo svaki put kad bih vidjela novu Ivaninu objavu – još jedna slika s Lanom, još jedan status o tome kako su same protiv svijeta.

Pokušavala sam pronaći krivca – sebe, nju, naše muževe, društvo koje nas tjera da budemo savršene majke… Ali istina je bila jednostavna: nismo znale kako biti prijateljice kad nas djeca toliko određuju.

Jednog dana srela sam Ivanu na tržnici. Držala je Lanu za ruku; ja Saru. Pogledi su nam se sreli na trenutak – bilo je tu tuge, ali i razumijevanja.

“Bok,” rekla sam tiho.

“Bok,” odgovorila je.

Djeca su se pogledala i nasmiješila jedna drugoj.

Možda će one jednog dana znati bolje od nas kako sačuvati prijateljstvo usprkos svemu što život nosi.

Ponekad se pitam: Jesmo li mi odrasli zapravo gori od djece kad je riječ o ljubomori i povrijeđenosti? Možemo li ikada naučiti voljeti bezuvjetno kao oni?