Kad ljubav nestane: Priča o izdaji nakon 27 godina braka
“Zora još nije ni svanula, a već osjećam težinu u prsima. Zatvorila sam oči na trenutak, nadajući se da sanjam, ali zvuk zatvaranja kovčega bio je previše stvaran. Pogledala sam na sat – 7:15. Ivan nikad nije bio tip koji rano ustaje, osim kad ide na službeni put. Ustajem iz kreveta, ogrnuta starim kućnim ogrtačem, i izlazim u hodnik. Tamo stoji on – moj muž, čovjek s kojim sam provela 27 godina, u jakni, s koferom u ruci. Lice mu je napeto, kao da je tjednima vježbao tu scenu pred ogledalom.
– Izlazim. – Glas mu je hladan, oči izbjegavaju moj pogled.
– Kamo ideš? – pitam, glas mi drhti.
– Selim se kod Mirele. – Ime mi para uši. Mirela. Moja prijateljica iz djetinjstva, žena s kojom sam pila kave, dijelila recepte i tajne. Osjećam kako mi se svijet ruši pod nogama.
– Šališ se? Ivan, molim te… – pokušavam ga zaustaviti, ali on već otvara vrata.
– Ne mogu više ovako. Oprosti. – I nestaje niz stubište.
Ostajem stajati u hodniku, ukočena. Sjećanja naviru – prvi poljubac na Jarunu, rođenje naše kćeri Ane, zajednički odlasci na more u Makarsku, svađe oko sitnica koje su uvijek završavale pomirenjem. Sve to sad izgleda kao laž.
Telefon mi vibrira na stolu. Poruka od Mirele: “Žao mi je, ali morala sam ti reći istinu. Volimo se.” Ruke mi podrhtavaju dok brišem suze koje ne prestaju teći. Kako je moguće da nisam ništa primijetila? Da sam bila toliko slijepa?
Ana ulazi u stan nekoliko sati kasnije. Gleda me zbunjeno dok sjedim za stolom, okružena hladnim kavama i maramicama.
– Mama, što se dogodilo? Zašto je tata otišao? – pita tiho.
– Otišao je… kod Mirele. – jedva izgovaram.
Ana šuti nekoliko sekundi, a onda joj lice poprima izraz nevjerice i bijesa.
– Kod Mirele? One Mirele? Pa zar nije ona bila tvoja najbolja prijateljica?
– Bila je… – odgovaram slomljeno.
Sljedećih dana stan postaje prevelik i prehladan. Ljudi zovu, pitaju gdje je Ivan, a ja lažem – “Na putu je”, “Zauzet poslom”. Sram me priznati istinu. U malom kvartu svi sve znaju i svi šapuću iza leđa. U trgovini me prodavačica gleda sažaljivo dok kupujem kruh i mlijeko.
Jedne večeri dolazi sestra Jasna. Sjedi sa mnom u kuhinji i šuti dok ja pričam po stoti put istu priču.
– Znaš što, Lidija? Nisi ti kriva za ovo. Ivan je kukavica. A Mirela… ona nikad nije bila prava prijateljica.
– Ali gdje sam pogriješila? Možda sam trebala više paziti na njega… Možda sam previše radila…
– Ne traži krivnju u sebi! – prekida me odlučno.
Noću ne mogu spavati. Gledam stare fotografije – Ivan s Anom na biciklu, Ivan i ja na Plitvicama, smijemo se kao djeca. Kako se ljubav pretvori u izdaju? Je li moguće da čovjek kojeg voliš postane stranac preko noći?
Jednog dana sretnem Mirelu na tržnici. Drži Ivana za ruku, a on spušta pogled kad me vidi. Mirela mi prilazi s osmijehom koji djeluje umjetno.
– Lidija… stvarno mi je žao zbog svega…
– Nemoj mi lagati više – prekidam je hladno. – Ako ti je žao, ne bi ga uzela.
Okrećem se i odlazim, ali osjećam kako mi srce lupa kao ludo. Ljudi oko nas šute, ali znam da slušaju svaku riječ.
Najteže mi padaju večeri kad Ana ode kod prijatelja ili ostane kod oca preko vikenda. Stan je tih, a zidovi odzvanjaju uspomenama. Počela sam pisati dnevnik – možda će mi to pomoći da shvatim gdje sam izgubila sebe u svemu ovome.
Jedne noći Ana dolazi kasno kući i sjeda kraj mene na kauč.
– Mama… tata me pitao bih li htjela upoznati Mirelu kao njegovu djevojku. Što da radim?
Gledam je i osjećam kako mi srce puca još jednom.
– Dušo, ti odluči što želiš. Ja ne mogu utjecati na to… Ali znaj da te volim najviše na svijetu.
Ana me grli i plače zajedno sa mnom.
Prolaze mjeseci. Učim živjeti sama sa sobom. Prijateljice me zovu na kave, sestra me vodi na izlete po Gorskom kotaru. Polako vraćam osmijeh na lice, ali rana ostaje duboka.
Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno vjerovati ljudima nakon ovakve izdaje? Kako nastaviti dalje kad ti netko koga si volio najviše na svijetu zabije nož u leđa? Možda vi imate odgovor…