Kad se svijet sruši u jednom dahu: Priča Jelene iz Novog Sada

“Ne, ne možeš mi to uraditi!” vrisnula sam, a glas mi je odjeknuo praznim hodnikom našeg stana u Novom Sadu. Ruke su mi drhtale dok sam stajala na pragu dnevne sobe, gledajući prizor koji mi je parao srce. Moj muž, Ivan, i moja najbolja prijateljica Sanja, sjedili su preblizu jedno drugome na kauču, a njihovi pogledi puni krivnje govorili su više od riječi. U tom trenutku, vrijeme je stalo. Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.

Nisam planirala vratiti se ranije s puta u Beograd. Sastanak je otkazan u zadnji čas, pa sam odlučila iznenaditi Ivana. Nisam mu javila – htjela sam ga obradovati. Umjesto toga, dočekala me izdaja. Sanja je bila osoba kojoj sam povjeravala sve – od sitnih svakodnevnih briga do najvećih tajni. Ivan je bio moj oslonac, moj muž već deset godina. Nikada nisam ni pomislila da bi me mogli izdati baš oni.

“Jelena, nije ono što misliš…” Ivan je ustao, pokušavajući mi prići, ali sam podigla ruku da ga zaustavim. “Ne prilazi mi!” povikala sam kroz suze. Sanja je spuštene glave šutjela, a ja sam osjećala kako mi se srce lomi na hiljadu komadića.

Sjećam se da sam istrčala iz stana bez jakne, bez torbe, samo s ključevima u ruci. Hladan zrak me ošamario dok sam trčala niz stepenice. U glavi su mi odzvanjale riječi koje nisam izgovorila – pitanja na koja nisam imala odgovore.

Satima sam lutala ulicama Novog Sada. Sjedila sam na klupi u Dunavskom parku, gledala ljude kako prolaze i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše zauzeta poslom? Jesam li zanemarila Ivana? Ili je problem bio u njima, u njihovoj slabosti?

Nazvala sam mamu. “Mama, mogu li doći kod tebe?” Glas mi je drhtao, a ona je odmah znala da nešto nije u redu. “Naravno, dušo. Dođi odmah.” Nije pitala ništa više – znala je da će odgovori doći sami.

Kod mame sam provela nekoliko dana. Plakala sam, šutjela, pokušavala shvatiti što se dogodilo s mojim životom. Mama me tješila riječima koje su zvučale poznato: “Muškarci su takvi… Bit će bolje… Moraš biti jaka.” Ali ja nisam htjela biti samo jaka – htjela sam razumjeti.

Prijateljice su dolazile i odlazile. Neke su bile iskreno zabrinute, druge su uživale u traču. Najviše me boljelo što su svi znali za Sanju i Ivana prije mene. “Jelena, pa to se šuškalo već mjesecima…” rekla mi je jednom prilikom Mirela, kolegica s posla. Osjetila sam kako me sram obuzima – kako nisam primijetila?

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u maminom dnevnom boravku, Ivan me nazvao. Nisam htjela razgovarati, ali nisam mogla ignorirati poziv zauvijek.

“Jelena, molim te, oprosti mi… Nisam htio da se ovo dogodi. Sanja i ja… to je bila greška. Volim te.”

“Greška? Deset godina braka i ti mi kažeš da je to bila greška? Kako si mogao? Kako ste mogli oboje?” Glas mi je bio tih, ali odlučan.

“Ne znam… Bio sam slab. Ti si stalno radila, putovala… Osjećao sam se usamljenim.”

“A jesi li ikada pomislio kako se ja osjećam? Jesi li ikada pitao zašto radim toliko? Da li si ikada bio tu za mene kad sam plakala zbog posla ili kad sam bila umorna?”

Nije imao odgovora.

Sanja mi se nije javila danima. Kad smo se napokon srele slučajno na ulici kod Limanske pijace, pogledala me u oči i rekla: “Jelena, žao mi je. Nisam htjela da te povrijedim…”

“Ali jesi”, odgovorila sam hladno. “I to ne mogu zaboraviti.”

Nakon nekoliko tjedana tuge i bijesa, odlučila sam da neću biti žrtva tuđe slabosti. Pronašla sam stančić na Telepu i preselila se sama. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir – iako je bol još uvijek bila tu.

Počela sam izlaziti s kolegicama s posla, upisala tečaj joge i počela pisati dnevnik. Svaki dan sam zapisivala svoje misli – strahove, nade, snove koje sam zaboravila zbog braka i svakodnevnih obaveza.

Jedne večeri nazvala me sestra Ana iz Sarajeva: “Jelena, dođi kod mene na vikend. Promijenit će ti okolina.” Otišla sam i provela nekoliko dana u Sarajevu – šetali smo Baščaršijom, pile kafu na Miljacki i pričale do kasno u noć o svemu što nas boli i raduje.

Tamo sam shvatila koliko sam zapravo jaka. Koliko žena oko mene prolazi kroz isto – izdaje, razočaranja, gubitke – ali ipak nastavljamo dalje. Upoznala sam Azru, Aninu prijateljicu koja je prošla kroz razvod i sada vodi malu radionicu keramike. “Najvažnije je da ne izgubiš sebe”, rekla mi je dok smo pravile šolje od gline.

Vratila sam se u Novi Sad drugačija – mirnija i odlučnija da izgradim život iznova. Ivan me još uvijek molio za oproštaj, ali znala sam da ne mogu zaboraviti ono što se dogodilo. Sanja je nestala iz mog života kao da nikada nije ni postojala.

Danas radim više nego ikad, ali radim za sebe – ne za tuđe odobravanje ili ljubav koju moram zaslužiti. Imam nekoliko pravih prijateljica i naučila sam cijeniti tišinu svog malog stana.

Ponekad se pitam: Da li smo mi žene u Srbiji i Bosni osuđene da uvijek budemo jake? Da li nam društvo ikada dopušta da budemo slabe ili ranjive? I gdje završava oprost, a počinje dostojanstvo?