Kad ti prijatelj okrene leđa: Ispovijest jedne povrijeđene duše

“Znaš li ti kakva je njena mater? Uvijek glumi neku gospođu, a svi znamo odakle su došli…” Glas Lejle, moje najbolje prijateljice još iz osnovne škole, parao je tišinu hodnika. Nisam trebala biti tu, ali sudbina se poigrala – zaboravila sam mobitel u učionici i vratila se po njega. I baš tada, iza vrata, čula sam riječi koje su mi zaledile krv u žilama.

Stajala sam nepomično, srce mi je tuklo kao ludo. Lejla i Ena, još jedna iz našeg društva, nisu znale da ih slušam. “A njen brat? Ma, svi znaju da je bio u problemima s policijom. Samo šute o tome jer im je otac poznat u gradu.” Ena se nasmijala, a Lejla je nastavila: “Ma pusti, takvi uvijek ispadnu fini pred svima, a doma… bolje da ne znaš.”

Nisam mogla vjerovati. Lejla, koja je kod mene jela baklave za Bajram, kojoj sam povjeravala svoje najveće tajne, sada ogovara moju obitelj kao da smo najgori ljudi na svijetu. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela da me vide slomljenu. Tiho sam uzela mobitel i pobjegla van iz škole.

Cijeli dan sam lutala gradom. Sarajevo je tog dana bilo tmurno, kiša je lagano padala i činilo mi se kao da cijeli svijet plače sa mnom. Sjetila sam se svih trenutaka s Lejlom: kad smo zajedno učile za maturu, kad smo plakale zbog prvih ljubavi, kad smo se smijale do suza na Baščaršiji. Kako je moguće da netko koga toliko voliš i kome vjeruješ može tako lako okrenuti leđa?

Kod kuće sam bila tiha. Mama je primijetila da nešto nije u redu. “Ajla, dušo, šta ti je?” pitala je dok je rezala luk za večeru. Samo sam odmahnula glavom i povukla se u sobu. Nisam imala snage pričati. Brat je došao kasnije i bacio mi poruku: “Jesi dobro?” Samo sam kratko odgovorila: “Nisam.” Nije pitao dalje – znao je da ću mu reći kad budem spremna.

Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale Lejline riječi. Pitala sam se jesam li ja kriva što sam joj toliko vjerovala? Jesam li bila slijepa za znakove? Sjetila sam se kako je ponekad znala komentirati druge ljude, ali nikad nisam mislila da bi to mogla raditi meni iza leđa.

Sljedeći dan u školi izbjegavala sam Lejlu i Enu. One su me tražile pogledom, ali nisam imala snage ni volje suočiti se s njima. Na odmoru mi je Lejla prišla: “Ajla, što ti je? Jesi ljuta na mene?” Pogledala sam je ravno u oči i rekla: “Znaš ti dobro što si rekla jučer.” Lice joj je problijedilo. Ena se pravila kao da ne zna o čemu pričam.

“Ajla, nije to tako… samo smo pričale gluposti… znaš kako to ide…” pokušavala se opravdati Lejla. “Ne znam kako to ide! Ja o tvojoj obitelji nikad ne bih tako pričala!” glas mi je zadrhtao. Ljudi su nas gledali, ali nije me bilo briga.

Otišla sam u WC i tamo plakala kao dijete. Osjećala sam se izdano, poniženo i usamljeno. Nisam znala kome da se obratim. Prijatelji su mi bili sve – a sada više nisam imala povjerenja ni u koga.

Nekoliko dana kasnije, mama me opet pitala što nije u redu. Sjela sam s njom za stol i ispričala joj sve. Slušala me pažljivo, a onda rekla: “Dušo, ljudi će uvijek pričati. Prava prijateljica te nikad ne bi povrijedila na takav način. Možda je vrijeme da razmisliš tko ti je stvarno prijatelj.” Te riječi su me pogodile – znala sam da je u pravu.

Brat mi je kasnije rekao: “Znaš, Ajla, ja sam davno naučio – kad vidiš tko ti okrene leđa kad ti je najteže, tad znaš tko ti je pravi prijatelj.”

Dani su prolazili, a ja sam se polako udaljavala od Lejle i Ene. Bilo mi je teško – osjećala sam prazninu, ali i olakšanje jer više nisam morala glumiti osmijeh pred onima koji su me povrijedili.

Jednog dana na kafi s Amelom iz razreda, ispričala sam joj sve što se dogodilo. Amela me zagrlila i rekla: “Znaš šta? Nisi ti izgubila ništa – one su izgubile tebe.” Te riječi su mi dale snagu.

Danas više ne razgovaram s Lejlom ni Enom. Povremeno ih sretnem na ulici – pogledamo se, ali nema više onog iskrenog osmijeha ni zagrljaja. Naučila sam cijeniti sebe i svoju obitelj još više nego prije.

Ponekad se pitam – jesam li trebala oprostiti? Jesam li možda previše emotivno reagirala? Ali onda se sjetim boli koju sam osjetila i znam da nisam pogriješila što sam izabrala sebe.

Možda vi imate drugačije mišljenje? Šta biste vi uradili da ste na mom mjestu? Da li vrijedi oprostiti izdaju ili treba krenuti dalje bez onih koji vas povrijede?