Ručak na dug: Kad me Dino naučio koliko povjerenje može koštati
“Dino, jesi li opet zaboravio novčanik?” pitao sam ga tiho, dok smo stajali u red za ručak u kantini naše tvornice. Pogledao me onim svojim umornim očima, spuštenih ramena, kao da nosi teret cijelog svijeta. “Ma, znaš kako je, Adnane… Djeca, računi, žena mi je opet ostala bez posla. Samo danas, molim te. Sutra ti vratim, kunem se.”
Nisam ni trepnuo. Znao sam kako je kad ti život ne da disati. I sam sam prošao kroz to kad je otac ostao bez posla, kad smo prodavali zlatni lančić da platimo grijanje. Dao sam mu 20 maraka, bez riječi. “Ma nema veze, Dino. Znaš da smo mi ovdje svi kao braća.”
Taj dan sam bio ponosan na sebe. Pomogao sam prijatelju. Ali, kako su dani prolazili, Dino je sve češće zaboravljao novčanik. Prvo je bilo jednom tjedno, pa dva puta, pa skoro svaki dan. Počeo sam osjećati nelagodu, ali nisam htio praviti problem. “Ma vratit će on, znam ga godinama.”
Jednog petka, dok smo sjedili za stolom, pridružila nam se Jasmina iz računovodstva. “Adnane, mogu li te nešto pitati? Dino mi je rekao da si mu posudio novac za ručak. Je li ti vratio?” Pogledao sam je zbunjeno. “Nije još, ali nije problem. Zašto pitaš?” Slegnula je ramenima. “I meni duguje već mjesec dana. Kaže da je zaboravio, ali svaki put kad ga pitam, izbjegava odgovor.”
Te večeri nisam mogao spavati. Po glavi su mi se motale slike iz djetinjstva, kad su ljudi dolazili kod mog oca da traže dugove. Sjećam se kako je majka plakala u kuhinji, a otac šutio, gledajući kroz prozor. Nisam htio da budem taj koji gubi vjeru u ljude, ali osjećaj izdaje mi je sjedio na prsima kao kamen.
U ponedjeljak sam odlučio razgovarati s Dinom. Pronašao sam ga iza hale, pušio je cigaretu i gledao u daljinu. “Dino, moramo razgovarati. Znaš da te cijenim, ali već tri tjedna mi duguješ novac. I Jasmini isto. Šta se dešava?”
Pogledao me, lice mu je bilo blijedo. “Adnane, ne znaš ti kako je meni. Sve se srušilo. Žena mi je otišla kod njenih, djecu viđam samo vikendom. Računi, alimentacija… Ne znam više šta da radim. Nisam htio lagati, ali…”
Osjetio sam kako mi srce puca. Znao sam da nije loš čovjek, ali osjećao sam se iskorišteno. “Dino, svi mi imamo probleme. Ali ne možeš lagati ljudima koji ti žele pomoći. Ako ti treba više, reci. Ali nemoj ovako.”
Sljedećih dana atmosfera u timu se promijenila. Ljudi su šaptali, gledali Dinu ispod oka. Neki su prestali sjediti s njim na pauzi. Ja sam se osjećao odgovornim, kao da sam izdao povjerenje cijelog tima. Počeo sam sumnjati u sve: u prijateljstva, u dobrotu, u samu sebe.
Jedne večeri, dok sam sjedio s majkom uz kafu, povjerio sam joj sve. “Znaš, sine,” rekla je tiho, “ponekad ljudi ne traže pomoć, nego izlaz iz svojih laži. Nije tvoja krivica što si vjerovao. Ali moraš naučiti gdje je granica između pomoći i toga da te neko vuče na dno.”
Sutradan sam pozvao cijeli tim na sastanak. “Znam da su se desile neke stvari koje su poljuljale naše povjerenje. Svi smo ovdje kao porodica, ali moramo biti iskreni jedni prema drugima. Ako neko ima problem, neka kaže. Ali nećemo tolerirati laži i iskorištavanje.”
Dino je sjedio u kutu, gledao u pod. Nakon sastanka mi je prišao. “Adnane, žao mi je. Nisam znao kako da tražim pomoć. Bojao sam se da ću izgubiti sve.”
“Nisi izgubio sve, Dino. Ali moraš vratiti povjerenje. To je teže od vraćanja novca.”
Prošlo je nekoliko mjeseci. Dino je polako vraćao dugove, ali povjerenje se nije vratilo tako lako. Ljudi su ga opet prihvatili, ali nikad više kao prije. Ja sam naučio lekciju koju nikad neću zaboraviti: povjerenje je najskuplje što imamo, a kad ga jednom izgubimo, teško ga je opet kupiti.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješio što sam vjerovao? Ili je veća greška prestati vjerovati ljudima? Šta vi mislite – gdje je granica između pomoći i naivnosti?