Trideset godina ljubavi, jedna noć tajni: Elina priča
“Ela, moramo razgovarati.” Glas moga muža, Damira, bio je tih, ali odlučan. Sjedio je za kuhinjskim stolom, ruke sklopljene kao da moli. Pogledala sam ga, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. “Šta je sad?” upitala sam, pokušavajući sakriti drhtavicu u glasu. Damir je duboko udahnuo. “Više ne mogu ovako. Odlazim. Zaljubio sam se u nekog drugog.”
U tom trenutku, svijet mi se srušio. Trideset godina zajedničkog života, trideset godina kompromisa, smijeha, suza, djece, kredita, godišnjih odmora na Jadranu – sve je nestalo u jednoj rečenici. “U koga?” prošaptala sam, iako sam već osjećala ledenu slutnju u stomaku.
“U Anu,” rekao je tiho. Ana. Moja najbolja prijateljica iz djetinjstva. Žena kojoj sam povjeravala sve svoje tajne, kojoj sam čuvala djecu kad joj je bilo teško, s kojom sam dijelila prve cigarete iza škole i prve ljubavne jade. Osjetila sam kako mi se ruke tresu. “Kako si mogao? Kako ste mogli?”
Damir je šutio. Pogledao me s nekom tugom u očima, ali nije rekao ništa više. Ustao je, uzeo torbu koju je već bio spakirao i izašao iz stana. Vrata su se zatvorila za njim tiho, ali u meni je odjeknulo kao eksplozija.
Nisam plakala odmah. Sjedila sam satima za stolom, zureći u prazno. Telefon mi je zvonio – mama, sestra Ivana, sin Luka iz Zagreba – ali nisam imala snage javiti se nikome. Tek kad je pala noć i kad su se zidovi stana učinili preuskim za sav moj bol, pustila sam suze da teku.
Sljedećih dana živjela sam kao u magli. Ljudi su šaputali po zgradi, susjede su me gledale sažaljivo dok bih išla do dućana. Ana mi nije slala poruke niti zvala. Djeca su dolazila i pokušavala me utješiti, ali nisam znala što da im kažem.
Jedne večeri, dok sam prebirala stare fotografije, pronašla sam pismo koje mi je Ana napisala prije dvadeset godina. U njemu je pisalo: “Ela, ti si jedina osoba kojoj mogu vjerovati. Znaš sve moje tajne.” Pročitala sam te riječi deset puta i osjetila kako mi nešto ne da mira.
Počela sam razmišljati o svim sitnicama koje sam godinama ignorirala: Damirovi kasni izlasci pod izgovorom posla, Anini pogledi kad bi ga srela na kavi kod mene, njihovi zajednički smijehovi na roštiljima… Jesam li bila slijepa ili samo previše vjerovala?
Jednog dana odlučila sam otići do Ane. Otvorila mi je vrata s iznenađenjem na licu. “Ela… nisam očekivala da ćeš doći.”
“Moramo razgovarati,” rekla sam hladno.
Sjele smo u njezinu dnevnu sobu. Ana je izgledala starije nego prije mjesec dana – podočnjaci su joj bili tamni, kosa neuredna.
“Zašto?” pitala sam napokon.
Ana je šutjela dugo, a onda počela plakati. “Nisam to planirala… Nikad nisam htjela povrijediti tebe ni tvoju djecu. Ali Damir… on me razumio kad nitko drugi nije.”
“A ja? Zar ja nisam bila tu za tebe cijeli život?”
Ana je slegnula ramenima. “Nekad ljudi izgube sebe u braku. Ti si uvijek bila jaka, Ela. Ja nisam.”
Vratila sam se kući još slomljenija nego prije. Ali nešto u meni počelo se mijenjati. Počela sam preispitivati svoj život – gdje sam nestala ja u svemu tome? Kad sam zadnji put radila nešto samo za sebe?
Prijavila sam se na tečaj slikanja u lokalnom kulturnom centru. Prvi dan bila sam najstarija među polaznicima, ali osjećala sam se živom prvi put nakon dugo vremena. Upoznala sam Jasminu i Lejlu, dvije žene koje su također prošle kroz teške razvode. Počele smo se viđati na kavi poslije tečaja i pričati o svemu – o djeci koja odlaze vani trbuhom za kruhom, o roditeljima koji stare i traže sve više naše pažnje, o muškarcima koji misle da mogu imati sve.
Jedne večeri Jasmina me pitala: “Ela, jesi li ikad razmišljala da odeš negdje sama? Na more ili planinu? Samo ti i tvoje misli?”
Zastala sam. Nikad nisam bila sama nigdje duže od jednog dana otkad imam djecu.
“Možda bih trebala,” rekla sam tiho.
Tog ljeta otišla sam sama na more – u mali apartman u Pirovcu koji sam našla preko prijateljice iz mladosti. Prvi dan bilo mi je čudno sjediti sama na plaži dok obitelji oko mene viču i smiju se. Ali već drugi dan osjetila sam mir kakav nisam znala da postoji.
Jedne večeri dok sam šetala uz obalu, zazvonio mi je telefon. Bio je to Luka.
“Mama, kako si?”
“Dobro sam, sine,” odgovorila sam iskreno prvi put nakon dugo vremena.
“Znaš… tata pita za tebe.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Neka pita. Ja pitam za sebe prvi put u životu.” Luka je šutio nekoliko sekundi pa rekao: “Ponosan sam na tebe, mama.”
Kad sam se vratila kući, Damir me čekao ispred zgrade.
“Ela… možemo li popričati?”
Pogledala sam ga mirno. “O čemu? O tome kako si uništio naš život zbog nekoga tko ni sebe ne može voljeti? Ili o tome kako si mislio da ću se slomiti bez tebe?”
Damir je šutio.
“Znaš što? Nisam se slomila. Pronašla sam sebe – onu pravu Elu koju si ti davno zaboravio cijeniti.” Okrenula sam se i otišla bez osvrtanja.
Danas znam da život ne prestaje kad nas izdaju oni koje volimo najviše. Možda tada tek počinje prava borba za sebe.
Pitam vas – koliko puta ste zaboravili na sebe zbog drugih? I jeste li imali hrabrosti ponovno pronaći ono što vas čini sretnima?